Arhiv tekstova
Fašizam u »Srbislavcima«
Hrtkovci, župa Đakovačko-srijemske biskupije smještena na području tzv. »SR Jugoslavije«, a naseljene pretežito Hrvatima, u zadnje dvije godine postala je sinonim za protjerivanje Hrvata iz države, čiji političari neumorno uvjeravaju svjetsku javnost kako ni s kim ne ratuju i kako svi njeni građani uživaju punu zaštitu pravne države, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.
Nažalost, i u domaćim, a osobito u svjetskim medijima to »tiho« etničko čišćenje ostalo je u potpunoj sjeni srpskih zvjerstava u Bosni i Hercegovini.
NOVA SKUPINA »SRBOUSTAŠE«: Otkako se na Đurđevdan 1991. godine Vojislav Šešelj popeo na traktorsku prikolicu kod benzinske crpke u Hrtkovcima i dao sažetu preporuku što da se čini, u tom selu, 160. km. južno od Rume, više nema mira. Iz svoje mišje rupe tada je izišao poreski izvršitelj Ostoja Sibinčić s ambicijom da na tragu Šešeljevih fašističkih ideja, braneći ljudska prava »kvalitetnih Srba« krene »pravo u historiju«. Kao čovjek na »historijskom zadatku« dao je sve od sebe da izmijeni etničku sliku Hrtkovaca. Učinio je to uspješno i od 90 posto Hrvata i Mađara u ukupnom žiteljstvu Hrtkovaca danas ih je ostalo tek dvanaestak posto, a i oni već imaju pripremljene kovčege za odlazak. Ali, nisu sve »nevolje« otišle s Hrvatima, problemi su se javili i sa Srbima. Tako je krajem veljače ove godine neuspješno završena akcija suda i policije kojom je trebalo iz kuće u Hrtkovcima iseliti bespravno useljene Srbe, a useliti one Srbe koji su svoje kuće u Hrvatskoj mijenjali s Hrvatima iz Hrtkovaca. Napravljena je tako nova podjela na »dobre« i »loše« Srbe, pri čemu su loši oni koji u rukama imaju papire o kupovini ili zamjeni kuća.
Još je jedna podjela o kojoj se u »patriotskom štabu« Ostoje Sibinčića vodi velika briga. To je podjela na Srbe oženjene Srpkinjama i one koji su u braku s Hrvaticama i Mađaricama, a koje se naziva »srboustašama«.
SELO UMIRE: Nikada u Hrtkovcima nije bilo neobrađene zemlje kao sada. Nitko ništa ne radi, jedni od straha, drugi jer misle da još ima kuća čiji su hladnjaci puni. Ljudi čuvaju kuće, a ostavljaju polja. »Selo umire«, priča jedna Hrtkovčanka. »Ide proljeće, a ne znam da li da sijem ili da se selim. Više nam je zima, nego što je zima«. Sjeća se kako su do »Šešeljeva Đurđevdana« svi u selu radili i kuće gradili, kako se pomagalo oko dinja i lubenica, vadilo repu, kako na Petrovo nitko nije u polje odlazio, jer je Petrovo seoski kirbaj župe sv. Klementa u Hrtkovcima. Prošle godine baš uoči Petrova skupine naoružanih nasilnika počele su upadati u kuće i izbacivati ljude. Na samo Petrovo, uobičajeni dan velike gozbe, nije se uopće kuhalo. Tog dana kasno navečer ubijen je Mijat Štefanac i počelo je masovno iseljavanje Hrvata i Mađara iz Hrtkovaca.
Potom je došlo, i još uvijek traje, do velikog »pospremanja« Hrtkovaca. Zapravo, raznorazni »sibinčići«, smatrajući da su Hrtkovci otišli zajedno s Hrvatima, prekrstili su mjesto u Srbislavce. Mijenjaju se i nazivi ulica, svih onih koje imaju makar kakvu vezu s nečim hrvatskim. Tako Nazorova ulica postaje Ulica srpskih dobrovoljaca, Ulica Stjepana Radića nosi ime Živojina Mišića, a bit će uklonjena i ploča s Titovim imenom da bi na njeno mjesto došao Karađorđe. Nastavi li se tako, bliži se dan kad će se naći oni koji će hladno reći da su Hrtkovci »oduvek bili srpski«, i da tu Hrvata nikad nije ni bilo.
PRVI ŽITELJI HRTKOVACA: Da nije tako, dovoljno je tek zaviriti u povijest Hrtkovaca, gdje Srba gotovo da i nije bilo sve do komunističke Jugoslavije, a i tada su Hrtkovci prilično uspješno odolijevali značajnijoj srpskoj kolonizaciji.
Kad se prvi put i pod kojim imenom jav-ljaju Hrtkovci, teško je pouzdano utvrditi. Mnogi se povjesničari opredjeljuju za godinu 1477. i mađarskog povjesničara Csankyja, koji kaže da je te godine zabilježeno naselje Hudrovcz »negdje oko Šašinaca, možda današnji Hrtkovci«.
Prava povijest Hrtkovaca, dotad pustare kakvih je bilo na desetke na tom prostoru, počinje u prvoj polovici XVIII. stoljeća naseljavanjem Klimenata, jednog od najjačih i najslobodoljubivijih sjevernoalbanskih katoličkih plemena. Nakon neuspjelog rata Austrije protiv Turske, to pleme, zajedno s austrijskom vojskom, 1737., preseljava se u Ugarsku plašeći se turske odmazde. Jedan austrijski vojni djelatnik 1786., kad su u Hrtkovcima već imali 97 kuća, narodnu školu i crkvu, opisuje ih ovako: »U Petrovaradinskoj pukovniji drže dva sela, Hrtkovce i Nikince, koja sačinjavaju dvije cijele kompanije. Hrabri su i vjerni, ne miješaju se ni sa Srijemcima, ni s drugim narodima, njihov je običaj da se žene i udaju među sobom… poznati su kao vrijedan, marljiv narod, koji se u plodnom Srijemu dobro hrani, silno plodi i potajno ismijava svoje lijene susjede«. Tim osobinama hrtkovački kapelan i književnik Ilija Okruglić Srijemac 1853. u svojoj priči »Lijepa Klementinka« pridodao je, da su Klimenti »ponositi, surova, poštena, vjerna i hrabra srca, dugo se ljute, ali su inače gostoljubivi«. Hrvati u Hrtkovce stižu u nekoliko valova krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, naročito u vrijeme Napoleonovih ratova kada stižu iz Vojne krajine, Like i Korduna. Slunj, Veljunj, Gospić, Udbina i Hrvatski Blagaj su matice iz kojih se doseljavaju. Deset-ljeća zajedničkog življenja učinila su svoje: došlo je do zbližavanja Klimenata i Hrvata, a u drugoj polovini XIX. stoljeća sve je više i mješovitih brakova među njima. Po popisu iz 1890., Klimenti su u najvećem broju deklarirani kao Hrvati. Hrtkovci su tada imali 2.253 stanovnika.
(Glas ravnice, br. 28. 1992.)
