Arhiv tekstova
Raščistiti prošlost zaradi bolje budućnosti
Hrvatski sabor je predstavničko tijelo i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. U proteklom mandatu njime je predsjedavao Zlatko Tomčić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke. Rođen je 1945. u Zagrebu, osnovnu školu i gimnaziju je završio u Srijemskoj Mitrovici, a Građevinski fakultet u Beogradu. Bio je 1993.-1994. ministar graditeljstva i zaštite okoliša u Vladi Republike Hrvatske, a od prosinca 1994. predsjednik je HSS-a. Za predsjednika Zastupničkog doma i Hrvatskog sabora izabran je 2. veljače 2000. godine. Oženjen je i ima tri kćeri.
HR: Hrvatska je pri kraju četverogodišnjeg izbornog ciklusa. Što je sada u Hrvatskoj drugačije od onoga što ste zatekli dolaskom na vlast 2000. godine?
Drugačije je puno stvari. Za ovih 3 godine 8 mjeseci i oko 15 dana, koliko je trajao mandat ovoga Sabora kojega smo 19. listopada raspustili, prije svega izvršene su ozbiljne ustavne promjene, putem kojih je transformiran takozvani polupredsjednički sustav u parlamentarni sustav. To je na institucionalnom planu, na shvaćanju demokracije zapravo najveći iskorak. Nije nikakva tajna da je Hrvatska desetak godina, za vrijeme Franje Tuđmana, funkcionirala isključivo na temelju jednog polupredsjedničkog sustava gdje su ovlasti predsjednika bile izuzetno velike, gdje je Vlada bila zapravo pod kontrolom predsjednika države, a Hrvatski sabor bio, usudio bih se reći, zapravo kulisa parlamentarizma. Kroz te ustavne promjene Hrvatski sabor je došao u središnje mjesto političkih zbivanja, bar što se tiče ustavnih rješenja, no u praksi to još nije tako. Jednostavno, osim mog nezadovoljstva što parlamentarizam u Hrvatskoj nije zaživio, moramo biti objektivni i tražiti opravdanja za tako veliki iskorak da bi se on implementirao u praksi. Jednostavno mora proteći neko vrijeme. U praktičnoj sferi bitno je u ove protekle četiri godine promijenjena međunarodna pozicija RH. Hrvatska, koja je bila zemlja koja je radi svoje unutarnje i vanjske politike, radi opterećenja iz Domovinskog rata, shvaćanja samodostatnosti u Europi i svijetu, zapravo bila u svojevrsnoj izolaciji, bila je vrlo često odbacivana od međunarodne zajednice. Danas je Hrvatska ravnopravni partner, njoj su dostupne sve međunarodne institucije, financijske ustanove i možemo reći da je vrlo ozbiljno repozicionirana pozicija RH u međunarodnoj zajednici. Na domaćem planu mislim da se dogodio najveći dio stvari koji se odnosi na makroekonomsku politiku. Hrvatska je danas makroekonomski stabilna zemlja, s vrlo ozbiljnim rastom bruto društvenog proizvoda. Prošle godine taj je rast iznosio 5,2 posto. U ovoj godini će vjerojatno biti na istoj razini s povećanjem društvenog proizvoda po glavi stanovnika na nekih 5.500 dolara s čitavim nizom reformi koje smo uveli u gospodarskom, socijalnom i mirovinskom sustavu. Sve to skupa je i koštalo. Hrvatska je u zadnje četiri godine bitno povećala svoju vanjsku zaduženost i to je možda, ako se to može nazvati grijeh, najveći grijeh ove vlasti. Znate, postoji ona narodna izreka – koliko novaca toliko muzike. U nedostatku domaće akumulacije Hrvatska se, želeći razvijati velike državne projekte, prije svega infrastrukturne, jednostavno morala zaduživati. No, to zaduženje Hrvatske, unatoč napadima iz oporbe, nije još uvijek premašilo kritičnu granicu. Mi smo zaduženi kao središnja država, još uvijek na razini od 52 posto bruto društvenog proizvoda u odnosu na dozvoljenih 60 posto prema kriterijima Europske unije. Ono što nismo uspjeli napraviti za ove četiri godine je da nismo uspjeli dići optimizam naših građana, razinu nade da se stvari ipak mijenjaju na bolje. Po mojoj tezi sve počinje i završava na gospodarstvu. Ako imate uspješno gospodarstvo, onda uspješno rješavate socijalna i demografska pitanja, a ako je gospodarstvo slabo, ne možete ništa uspješno rješavati.
HR: Kakve su šanse za formalni ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2007. godine skupa s Rumunjskom i Bugarskom?
Što se tiče ispunjenja kriterija koji su postavljeni pred Hrvatsku, šanse su vrlo izgledne. Hrvatska je ispunila gotovo sve političke uvjete, ozbiljno ispunjavamo i kriterije gospodarske razvijenosti. Hrvatska vrlo ozbiljno ispunjava i određene reformske obveze u određenim segmentima, a u potpunosti smo za ovo vrijeme ispunili uvjete harmonizacije vlastitog zakonodavstva s zakonodavstvom Europske unije. Posve sam siguran da u formalnim uvjetima Hrvatska ispunjava sve uvjete. No, pred Hrvatskom stoji jedan ozbiljan problem, a to je, dakako, posljedica onoga što se devedesetih godina događalo na ovim prostorima, dakle, posljedice rata i suradnja Hrvatske s Haaškim sudom. Tu postoji jedan vrlo ozbiljan uvjet koji se vrlo često ne deklarira kao ozbiljan, a mi znamo da to jest. To je razrješenje pitanja slučaja generala Ante Gotovine. Gotovo sam siguran da ako Hrvatska ne uspije sama, ili uz pomoć europske politike, taj slučaj razriješiti, Hrvatska neće u trećem ili četvrtom mjesecu sljedeće godine dobiti kandidaturu za EU. To je ono što može usporiti dinamiku ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Treba se nadati i vjerovati da će to biti na adekvatan način razriješeno. Tada zapravo predstoji jedan novi hod po trnju i žeravici kroz otprilike dvije godine u pregovorima s Europskom komisijom koji nisu laki ni jednoj zemlji, pa ni za ovih deset koje će u svibnju sljedeće godine ući u EU. Treći problem bi mogao biti pitanje dinamike primjene kriterija o ravnopravnom ulasku stranih vlasnika u Hrvatsku. Za nas je posebno osjetljivo pitanje vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem. Vjerujem da ćemo mi do 2007. godine zapravo taj problem razriješiti tako što ćemo transformirati vlasništvo nad državnim zemljištem u potpuno privatno, seljačko vlasništvo. Dakle, ako će se ti pregovori završiti negdje do sredine 2006. godine, onda Hrvatska ima dobre šanse uz uvjet dobre volje u Europskoj uniji da 2007. skupa s Rumunjskom i Bugarskom bude primljena u EU. Mi imamo svojih nedostataka koje moramo otkloniti radi sebe a ne radi Europske unije. Moramo biti spremni, a EU neće moći tada ignorirati želju Hrvatske da postane članica EU.
HR: Govori se da je povratak izbjeglica u Hrvatsku u ovom trenu jedna od glavnih prepreka za priključenje Hrvatske Europskoj uniji. Kako stoji stvar s tim povratom?
Mislim da samo zlonamjerni mogu govoriti da taj proces ne ide dovoljno dinamično. Do sada se u Hrvatsku vratilo ni više ni manje nego 315.102 osobe, od toga 105.805 Srba. Kad se govori međunarodnoj zajednici o povratku i političkom uvjetu za ulazak Hrvatske u EU, onda se ne misli ni na povratak Hrvata iz Hrvatske u Hrvatsku, ne govori se ni o povratku Hrvata iz Bosne u Hrvatsku, ni o povratku bosanskih Hrvata, njih oko 20.000, koji se još uvijek žele vratiti u Republiku Srpsku, govori se zapravo o povratku Srba. Hrvatska je napravila bitni iskorak, a za sada ima još 13.000 osoba kojima je odobren povratak koji je usporen iz njihovih osobnih razloga. Hrvatska je uspjela donijeti sve potrebne zakone. Mi zapravo garantiramo svim povratnicima njihovo vlasništvo, garantiramo njima određenu socijalnu sigurnost, pa čak i onima koji su izgubili statuse stanarskih prava. Oni neće dobiti stanove niti pravo na otkup tih stanova, već će Hrvatska putem raznih modela i njima omogućiti određeno stambeno zbrinjavanje. Proces povratka nije bilateralna stvar i nije unilateralna stvar. Ona je multilateralna i ne može se taj proces promatrati samo za jednu državu i u jednoj državi.
Nikome ne želim da proba što znači smještaj prognanika i rješavanje prognaničkog statusa. Do sada je Hrvatska potrošila na smještaj izbjeglica, na njihovu socijalnu skrb i na raznorazne troškove stambene obnove ni manje ni više nego točno 25,2 milijarde kuna. To je jedan ogroman financijski trošak koji Hrvatska gotovo isključivo financira iz vlastitog proračuna. Dakle, troškovi posljedica rata pali su isključivo na nejaka leđa proračuna RH. No, bez obzira na to mi smo silno ponosni na ovo što smo do sada učinili.
HR: Smatrate li da nacionalne manjine, prije svega hrvatska u Srbiji i srpska u Hrvatskoj, mogu odigrati značajnu ulogu u razvoju dobrosusjedskih odnosa dviju zemalja?
Pa, dakako da mogu. To je jednostavno pravilo, prije svega europsko. Europa nije jednostavan kontinent, ona je prošarana dislociranjem određenih nacionalnih zajednica u druge države, prekrajanjem granica, ratovima i raznim drugim uzrocima. Budimo realni, ni Hrvatska, ni Srbija neće ući sutra u EU, a do tada nacionalne manjine u jednoj i drugoj zemlji trebale bi odigrati pozitivnu ulogu, kao stvaranje mostova između dviju država. No, opet treba u svemu tome imati značajnu dozu realnosti. Kod nacionalnih manjina postoje određene frustracije. Ne mogu sasvim sigurno vojvođanski Hrvati zaboraviti činjenicu da je za vrijeme Domovinskog rata, posebno kad je u pitanju moj Srijem, čitav niz mjesta, na praktički najvulgarniji način raseljeno. Mi možemo danas razgovarati je li to radio Vojislav Šešelj ili netko drugi, ali se dogodilo da je iz Srijema protjerano 25.000 ili čak 30.000 Hrvata za vrijeme zadnjeg rata. To je čitav niz mjesta koja su promijenila svoju demografsku sliku. To su frustracije koje se trebaju znati uvažavati, isto kao što postoje i vjerojatno opravdane frustracije jednog dijela Srba u Hrvatskoj, ali se usuđujem reći, ne radi subjektivnosti nego radi objektivnosti, da opravdanosti za te frustracije ovdje ipak ima manje. Moram reći, Srbi iz Hrvatske nisu iseljeni nalogom hrvatske vlasti, nisu iseljeni utjecajem hrvatske vojske, već su iz Hrvatske otišli na poziv Slobodana Miloševića, na jedan iznimno organiziran način praktički dan uoči ključnih oslobađajućih akcija. To čak poneki i u međunarodnoj zajednici ne razumiju, pa se pojedine osobe iz Hrvatske vrlo često pred Kaznenim sudom u Haagu optužuju za genocid i za protjerivanje srpskog stanovništva. Mislim da tu lopticu treba spustiti na zemlju i da se treba upustiti u ozbiljnu analizu. Ja znam da se neke situacije ne mogu popraviti, znam da se najveći dio Hrvata više nikada neće vratiti u Srijem, ali mislim da je pošteno da se kaže da su Hrvati iz Srijema protjerani prije deset godina. Mislim da je pošteno i etično da se kaže da su Srbi iz Hrvatske otišli na poziv srpskih vlasti i paravlasti, ali da je isto tako bilo i pojedinačnih slučajeva torture nad Srbima u Hrvatskoj. To treba pošteno reći. I jednima i drugima mora biti samo jedan cilj, stvaranje stabilnog jugoistoka Europe, kako nas ne bi ta Europa i taj svijet svrstavali stalno na neko područje Balkana koji je sinonim za nestabilnost i ratove.
HR: Je li taj manjinski potencijal, po Vašem mišljenju, dovoljno iskorišten s obje strane?
Mislim da nije, u tome isto treba biti objektivan. Znate, jedno je ono što bi htjela politika, ali kada je u pitanju potencijal manjina onda se ipak radi, dozvolite da tako kažem, o koži pojedinaca. Postoje još uvijek određeni strahovi, frustracije, postoje i dobre namjere, ali za liječenje ozbiljnih bolesti potrebno je ozbiljno vrijeme i ozbiljni medikamenti. Ja vjerujem da imamo dobre medikamente i da je pred nama dosta vremena na raspolaganju, a vjerujem da ćemo te manjinske potencijale dobro iskoristiti.
HR: Vi, također, potječete s ovih područja, iz Vojvodine, točnije iz Srijema. Kako Vi vidite položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji?
Da ste mi to pitanje postavili prije sedam, osam godina rekao bih da je tragično stanje. Danas kad me pitate rekao bih da je sada stanje optimizma, a vjerujem da ću za tri godine moći konstatirati da se konačno stvari rapidno popravljaju. I danas se može ipak konstatirati da na nekoj formalnoj razini, a u nekim područjima i na stvarnoj razini stanje nacionalne manjine Hrvata u SCG se bitno popravlja. Hrvati nikad nisu imali status nacionalne manjine, a sada su dobili. Hrvati nikad nisu imali pravo na školovanje na materinjem jeziku, sada ga imaju. Hrvati nisu imali pravo na medije na vlastitom jeziku, sada ga imaju. No, to je, ja bih rekao, dobar ulazak u ravnopravnost manjinskog naroda s većinskim narodom. Ali, nemojmo se zavaravati. Ne živi se od prava na vlastiti jezik i vlastite medije. To je preduvjet da se održi nacionalna svijest da čovjek gaji svoje nacionalne osjećaje pripadnosti određenom narodu, ali život ima i onu malu grublju stranu. Za takav život potreban je posao i financijska sredstva. Mislim da i jedna i druga zemlja u tom smislu trebaju napraviti jedan dobar iskorak.
HR: Imate li, kao predsjednik Hrvatskog sabora, kontakte sa službenim predstavnicima hrvatske nacionalne manjine iz SCG?
Imam, ali ja bih rekao još uvijek na jednoj nedovoljnoj razini. U ovaj moj ured dolaze svi, možda radi toga što sam ja osoba koja nikoga nije odbila. Ali, predsjednik zakonodavnog tijela nema neke velike operativne mogućnosti. Moji kontakti s vojvođanskim Hrvatima su, nažalost, samo s onim osobama koje su se iz Vojvodine doselile u Hrvatsku. To je Udruga prognanika Srijema, Bačke i Banata u Zagrebu koja je iznimno velika. No, ne postoji ona komunikacija koja bi bila poželjna. Vrlo iskreno ću reći, imam jednu ideju da je na ovim predstojećim parlamentarnim izborima konačno došlo vrijeme, da jedan vojvođanski Hrvat zauzme svoju poziciju u Hrvatskom saboru na Markovu trgu u Zagrebu. Mene ne interesira ovdje probitak ni moje stranke, niti mene osobno, nego me ta ideja opsjeda jer smatram da na osnovu propisa koje imamo postoji realna mogućnost da makar jedan Hrvat iz Vojvodine i nekoliko Hrvata iz BiH sjede u Hrvatskom saboru. Na taj način otvorena pitanja koja imamo u manjinskom smislu evidentno će biti puno uspješnije rješavana. U tom smislu komuniciram s velikim brojem pojedinaca, svećenika, s političkim strankama, Hrvatskim nacionalnim vijećem. Dakle, ne biram sugovornika da bih uvjerio Hrvate u Vojvodini da se pokušaju okupiti oko te ideje. Preduvjet je zajednička inicijativa a ne razjedinjenost na nekoliko lista. Ako to uspijemo postići, onda sam siguran da ćemo intenzivnijom dinamikom uspjeti rješavati odnose između Hrvata iz Vojvodine i matične zemlje.
HR: Skoro ste četiri godine pre-dsjednik Hrvatskoga sabora. Kako biste opisali rad i atmosferu među zastupnicima u Saboru?
Raspuštanjem Sabora mislim da su se stekli uvjeti da otvoreno progovorimo o nekim nedostacima hrvatskog parlamentarizma. Naime, ustavnim promjenama Hrvatski sabor je morao postati središnje političko mjesto u državi. Moram reći da se nismo dovoljno potrudili da taj ustavom deklarirani princip parlamentarne demokracije zaživi. To je stvar koju treba intenzivnije rješavati i u toj činjenici leže svi nedostaci koje je Hrvatski sabor u protekle četiri godine iznio pred hrvatsku javnost. Nije bilo dovoljno odgovornosti, nije bilo dovoljno kreativnosti, mehanizme načina rada Sabora smo iskomplicirali, te smo tako smanjili efekte koje smo mogli dati. No, ne treba to pregrubo shvaćati. Sva ova kritika na račun tijela kojega sam vodio gotovo četiri godine ni u kom slučaju ne znači da Hrvatski sabor nije odradio jedan veliki posao. Nikad se nije dogodilo da Sabor u nepune četiri godine donese preko 600 zakona, na dnevnom redu Hrvatskog sabora bilo je 1.400 predmeta, održali smo 37 sjednica. Svaka je u plenarnom zasjedanju trajala prosječno 9 dana. To je jedan ogromni i iscrpljujući posao, koji traži iznimni angažman. Postigli smo puno toga, ali da smo imali na adekvatniji način postavljene odnose unutar Sabora, Sabora prema Vladi i prema predsjedniku države, siguran sam da bi napravili još veći posao.
HR: Imate li možda, na kraju, neku poruku za Hrvate u Srbiji i Crnoj Gori?
Vjerujem da nam je zajednička sudbina u zajedničkoj Europi, i da činjenica dolaska slobodne, ujedinjene i Europe bez granica otvara nove perspektive i manjinskih naroda u drugim zemljama, pa tako i Hrvata u SCG. Moja jedina poruka je, da do tog vremena pokušate ono što ste stoljećima radili, zadržati svoj snažni kulturni i jezični identitet.
g
