Arhiv tekstova
Mnogi su se razočarali
Nedavno je došlo do promjena u Hrvatskoj matici iseljenika, nakon što je Boris Maruna otišao u diplomaciju, a za ravnatelja je postavljen Nikola Jelinčić. Budući da se kod nas sve politizira tako se i ova promjena, koja se slučajno poklapa uoči izbora u Hrvatskoj, i na taj način iščitavala. Novi ravnatelj Nikola Jelinčić u razgovoru za »Nedjeljni Vjesnik« govori o aktualnim zadacima Matice iseljenika, inicijativi da se u Zagrebu otvori Muzej hrvatske dijaspore i problemima s kojima se oko četiri milijuna Hrvata u svijetu susreću.
4Je li slučajno da se o hrvatskim iseljenicima najviše piše i govori u Hrvatskoj kada se približavaju izbori?
Ako pod tim mislite i na promjene u čelništvu Hrvatske matice iseljenika onda to slučajno koincidira s datumom izbora, budući da dosadašnji ravnatelj Maruna ide na dužnost hrvatskog veleposlanika u Čile, a ja sam do nedavno bio zamjenik ravnatelja i tako je došlo do prijed-loga da ja preuzmem to mjesto. Potrebe koje ima iseljeništvo nemaju nikakve veze sa ovim našim političkim kalendarom, jer su one stalne. Iseljeništvo u prvom redu želi sačuvati svoj kulturni identitet, prenijeti iskustva na mlađe generacije koje su rođene vani. U tome im Matica pruža logistiku i pomoć, da im se omogući ono što žele, a to je između ostalog da znaju tko su, što su, odakle su.
4Koliko zapravo Hrvata živi u svijetu, o kojoj je brojci riječ?
Po nekim procjenama se računa da je hrvatski korpus u svijetu brojan otprilike kao današnje stanovništvo Hrvatske, negdje oko četiri milijuna. Dakle, nas je nešto malo više ovdje. To su Hrvati u zemljama oko nas, autohtone manjine, to su Hrvati i njihovi potomci u Europi, Australiji, Americi, Kanadi. Teško je u ovom trenutku naći u Hrvatskoj tko nema negdje nekoga vani.
4U pripremi je i značajni projekt otvaranja muzeja hrvatske dijaspore.
Bit će to kombinacija suvremenog muzeja, dakle virtualnog i klasičnog. U njemu će i mladi naraštaji u Hrvatskoj, ali i ljudi koji dolaze iz svijeta moći dobiti odgovore na mnoga pitanja. Već se radi na idejnom projektu, znamo lokaciju. Bit će to u sklopu zgrade Matice iseljenika, kraj dvorane »Lisinski« u Zagrebu. Imamo i zemljište oko zgrade pa postoji mogućnost da se muzej i proširi.
4Mnogi Hrvati ostvaruju blistave uspjehe u svijetu, a mi u zemlji malo o tome znamo.
Prošli tjedan u Barceloni nagradu za najbolji roman na španjolskom jezičnom području dobio je Antonio Skarmeta, Čileanac čiji su roditelji otišli s otoka Brača. Nagrada iznosi 601.000 eura, što je druga po iznosu nagrada poslije Nobelove. On je čileanski pisac koji piše o hrvatskoj zajednici u Čileu i širi slavu svoje pradomovine. Nije jedini. U posljednjih sto godina oko sto pedeset Hrvata se afirmiralo kao književnici u Čileu. Ramon Diaz Eterović je najčitaniji od mlađih književnika u Čileu. Ali, tu se postavlja i pitanje – da su njihovi roditelji ostali u Hrvatskoj bi li njihova djeca proslavila i sebe i nas. Zadaća je Matice da ta književna djela, uz pomoć drugih institucija, prevodimo i učinimo dostupnim hrvatskoj javnosti. Upravo će ovih dana izaći iz tiska Eterovićev roman, a i pregovaramo da nagrađeni roman iz Barcelone objavimo u Hrvatskoj.
4Bilo bi naravno idealno kada bi se iseljenici povezivali samo s ovim o čemuVi govorite. Ali, politika je ipak dovoljno agresivna da svugdje želi umiješati svoje prste. Ima li i pozitivnih primjera?
Kada je riječ o Hrvatima koji žive tu u susjedstvu, u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Gradišćanski Hrvati, za razne projekte je u posljednje vrijeme izdvojeno 12 milijuna kuna od strane raznih vladinih tijela. Solidan je to iznos na zadovoljstvo Hrvata. Neke stvari se kreću, ali još to nije dovoljno.
4U pripremi je i prvi svjetski tamburaško folklorni festival hrvatske dijaspore.
Možda je čudno što se stalno govori o tamburici kada je riječ o dijaspori, ali tamburici treba skinuti kapu. Tamburica je održala identitet Hrvatske na svim kontinentima. Tamburica se svira i u Argentini i u Americi. Samo u kanadskom Hamiltonu ima tisuću tamburaša. Poruka je – to je moja krv, to su moji korijeni. Ljudi pjevaju i ponekad i ne znaju što pjevaju, ali znaju da je to – hrvatsko! Okupit ćemo po prvi puta sve najbolje grupe iz cijeloga svijeta 2007. godine.
4Kako susjedne zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije tretiraju Hrvate?
Bitno se popravlja situacija, konkretno u Srbiji i Crnoj Gori. Imali smo uspješne dane Hrvata iz Boke u Zagrebu. U Sloveniji ima oko 40.000 Hrvata koji su dobro organizirani i oni mogu biti neki most u ovim turbulentnim vremenima. Bolje su organizirani i Hrvati u Makedoniji, svi oni traže ono što su nekad tražili oni koji su odlazili u udaljenije zemlje.
4I ono najbolnije pitanje – novac. Ima li za sve te akcije, inicijative i projekte koje provodi Hrvatska matica iseljenika dovoljno financijskih sredstava?
Novca nema, mi smo djelomično na proračunskim sredstvima i nešto sami zaradimo iz svojih aktivnosti i to je oko 30 posto. Nema te zemlje gdje Hrvata nema i svi traže neku vrstu pomoći, da im budemo most prema bivšoj domovini. Nije uvijek lako udovoljiti svim tim zahtjevima i zbog toga što novca nema dovoljno. Treba ga puno više nego do sada. I baš zato se iseljenika ne treba sjetiti samo kada su izbori. Oni to osjete i boje se da će poslije opet zavladati muk. Mi zato želimo da oni konstantno osjete brigu, da budemo spona i sprega s njima bez obzira tko je pozicija, a tko opozicija. Ali ne kroz političke indoktrinacije, već da im pomognemo da ne zaborave svoje korijene i da budu ponosni na zemlju odakle su došli ili gdje su rođeni.
Jurica Körbler, preuzeto iz zagrebačkog »Vjesnika«
