Arhiv tekstova
Kako, molim?
BIJEG OD NACI-SELJAKA
Iz nekih drugih, podjednako nejasnih ili bar za ovaj povod isuviše kompliciranih razloga, suvremena je hrvatska proza mnogo lakše izašla iz začaranog kruga jalovog sukoba ispraznih »post-mutanata« i štetnih »naci-seljaka«, ležerno povukavši vodu za cijelom tom pričom; zahvaljujući ovom revolucionarnom iskoraku u naših susjeda, prvi se puta za živoga hadžije desilo da hrvatska prozna scena u bar poludesetljetnom kontinuitetu bude življa, zanimljivija, produktivnija i naprosto bolja od srpske. Izgleda da su stvarno došla posljednja vremena?! Zasluge Miljenka Jergovića, čovjeka koji je u agramerski literarno-medijski kontekst banuo iz Sarajeva i napravio dar-mar, za ovakav su razvoj stvari nemjerljive, jer je sve ono devedesetih nekako i krenulo od njegovog »Sarajevskog Marllbora«. Teofil Pančić, »Vreme«, 23. listopada 2003.
PRVO PA TENK
Kod nas postoji nekakva polukletva koja kaže: »Oprostit ćemo, a nećemo zaboravit«. A ja mislim da, ako se nešto stvarno oprosti, onda se treba i zaboravit. Ali, ono što se ne smije zaboravit, to je da oni koji su najviše promovirali govor mržnje, poput ljudi s estrade, najviše profitiraju od ponovnih uspostavljanja kontakata (između Srbije i Hrvatske). Ti novi biznismeni, nosioci trange-frange kapitalizma, koji se pojavljuju svuda u ovom regionu, dobili su šire tržište. Dakle, oni koji su sudjelovali, netko direktno, netko indirektno, u širenju govora mržnje i uopće u stvaranju atmosfere gdje je takav govor normalan, sada se pogađaju oko toga kako podijeliti lovu koju donosi ponovno uspostavljanja veza. Gest Marovića i Mesića oko međusobnog ispričavanja je, naravno, za svaku vrst pohvale, ali moram reći da je prva stvar oko koje su se dogovorili bila da zajedno prave tenk, odnosno, da najprije počnu obnavljati veze u oblasti vojne industrije. Biljana Srbljanović, književnica, »Danas«, 25. listopada 2003.
TALENTI IZ BOSNA-EKSPRESA
Nije istina da smo mi Bosanci koji živimo ovdje u Zagrebu egzotični, pa da samo zbog toga postižemo uspjeh, ja ne vjerujem u te priče. E sad, kako objasniti glazbeni uspjeh Bosanaca u Hrvatskoj? Bosanci su, jednostavno, talentiraniji od ostalih naroda na području bivše Jugoslavije. Mislim da ne postoje kulturološke barijere i da je samo kvaliteta presudna. Možda određene vrste barijera postoje kod generacija koje se ne sjećaju Tita, ali oni stariji su navikli na druženja, kontakte, zajedničke koncerte. Dakle, kvaliteta je presudna, ali postoji i druga strana priče. U Zagrebu je trend da mladi purgeri masovno slušaju srpske narodnjake i to one najgore, četničke. A, ta ista publika ide i na koncerte Thompsona. Teško je to za objasniti, čudne se stvari događaju. Edo Maajka, glazbenik, »Slobodna Bosna«, 23. listopada 2003.
TKO KOGA HO]E I NE]E
Ne treba se uopće braniti, jer to nije moj posao. Ja bih funkcionirao i da me nitko neće. I da znate, uvijek ima onih koji vas neće. Neće ni svog pisca, a kamoli »tuđeg«. Ja sam u Hrvatskoj zastupljen u tri ili četiri antologije pripovijedaka. U nekima me nema. Ali, meni je sasvim svejedno što me neki neće, jer ja sam s onim koji me hoće. I s onima koje ja hoću! Ljetos sam dao jedan veliki intervju zagrebačkom »Vjesniku« pod naslovom: »Biti ničiji nije neki veliki nedostatak«. Kad smo kod toga, htio bih reći da su u tom smislu uzimanja i prisvajanja Srbi daleko iznad Hrvata. Oni se tu drže kao velika kultura. Možemo mi pričati da je to »imperijalna logika«, ali sve su velike kulture pomalo imperijalne, htjeli mi to ili ne. Znate, kad su ono za Tuđmanove ere Hrvati izbacivali Krležu iz svoje kulture, jedan je glasovisti kanadski slavista, krležolog i Krležin prevodilac, zgrožen takvim postupcima, lijepo i točno rekao: »Hrvati ne zaslužuju Krležu!« Mirko Kovač, književnik, »Monitor«, Podgorica, 24. listopada 2003.
UTJERIVANJE DOKAZA
Htjeli su me mrtvog da dokažu da su Hrvati genocidni. General Vlada Trifunović, nekadašnji zapovjednik Varaždinskog korpusa JNA, u Zagrebu ratni zločinac, u Beogradu izdajica, »Nacional«, 21. listopada 2003.
