Arhiv tekstova
Izravno u Sabor
Zastupnik vojvođanskih Hrvata u Hrvatskome saboru? Primamljivo, logično, poželjno. Možda čak i realno. No, od ideje do realizacije dug je put, valja ga pripremiti.
Hrvata rodom ili podrijetlom iz Vojvodine u Hrvatskome saboru bilo je i ranije, ima ih i sada. Ali, oni su prvenstveno zastupnici svojih stranaka, registriranih u Republici Hrvatskoj, i sprovoditelji stranačkih programa, a za sunarodnike u Vojvodini vezuju ih sjećanja, prijateljstva, rodbina. Izravnih predstavnika ovdašnjih Hrvata u državnom zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske, međutim, nema, a moglo bi ih biti.
Mogućnost kandidiranja vojvođanskog Hrvata u izbornoj jedinici za dijasporu na listi svoje stranke prvi je inicirao Zlatko Tomčić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ujedno i predsjednik Hrvatskoga sabora u protekle četiri godine. Prema Tomčićevom prijedlogu, HSS bi na svojoj listi visoko kotirao nekog od uglednih Hrvata iz Vojvodine, toliko visoko da sigurno ulazi u Sabor, a za uzvrat bi Hrvati, koji žive u Srbiji i Crnoj Gori, a posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske, svoj glas na idućim izborima darovali toj listi. Zlatko Tomčić, i sam Srijemac, računa na ugled Hrvatske seljačke stranke u Vojvodini, te na emotivnu vezu s tom strankom naročito u Srijemu, budući da je upravo HSS tijekom povijesti bio najutjecajnija i najorganiziranija hrvatska stranka u Vojvodini.
Sa sličnom inicijativom pojavio se i HDZ-ov visoki dužnosnik Petar Čobanković, koji je zajednički nastup na izborima, na listi za dijasporu, suzio na DSHV.
Ideja je pitka za ovdašnje uho, ali sadrži nekoliko prepreka koje treba premostiti. Prije svega, nema se puno vremena, jer izbori su zakazani za 26. studenog, dakle, za sprovedbu se ima manje od mjesec dana. Drugo, računa se kako bi za ostvarenje ideje trebalo osigurati petnaestak tisuća glasova stanovnika SCG s državljanstvom Hrvatske, a pitanje je koliko je to realno. Treće, morao bi se postići dogovor o imenu toga kandidata za Hrvatski sabor, a koji bi bio prihvatljiv za različite opcije ovdašnjeg manjinskog establišmenta. I četvrto, spriječiti da vojvođanski Hrvati nastupe na odvojenim listama, kako se glasovi ne bi rasuli.
Formalne i neformalne konzultacije unutar hrvatske manjinske zajednice u tijeku su.
Za sada nije sigurno hoće li se projekt ‘Hrvat iz Vojvodine u Hrvatskome saboru’ početi ostvarivati, ali, da to treba biti jedan od ciljeva ovdašnjih političkih predstavnika, u to nema sumnje. Prilika, da se o potrebama i zahtjevima dijaspore govori u parlamentu matične države preko izravnog zastupnika te dijaspore, puno je više i značajnije od lobiranja.
Ukoliko se pokušaj i ne ostvari na ovim izborima, ideja može pričekati sljedeće. U svakom slučaju, treba je prihvatiti i razrađivati, može biti korisno.
Z. P.
