Arhiv tekstova
Tragični pjesnik nedovršenih poema
Ivan Goran Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. godine u Lukovdolu, u malom selu Gorskoga Kotara. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, 1923. godine odlazi u Karlovac radi pohađanja gimnazije. Nakon završetka trećeg razreda gimnazije odselio se u Zagreb, gdje upisuje studij slavistike. Položio je pet semestara, no nakon šestog semestra napušta studij i 1936. godine zapošljava se najprije kao korektor u »Hrvatskom dnevniku«, a potom kao novinar i urednik. Godine 1938. liječio se od plućne bolesti. Bilo je predviđeno da postane kulturni ataše u Bukureštu, ali do toga nije došlo, pa se nastavio baviti novinarskim radom. Bio je urednik kulturne rubrike »Novosti«, a potom se zaposlio u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu. Godine 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanskim postrojbama u Bosni. Ubijen je sredinom srpnja 1943. godine kraj Foče u Bosni i Hercegovini.
Ivan Goran Kovačić književno se oglasio crticom »Ševina tužaljka« 1929. godine u »Omladini«. To je godina kada Gustav Krklec izdaje tada već petu knjigu pjesama, a na pozornici se javlja Krležin ciklus »Glembajevi«, dok koju godinu kasnije izlaze zbirke Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića. I. G. Kovačić zajedno s pjesnicima Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem objavljuje zbirku »Lirika« 1932. godine, a nakon četiri godine tiska zbirku novela »Dani gnjeva«. To razdoblje obilježava i izniman broj književnih časopisa, primjerice: »Juriš«, »Plamen«, »Danas«, »Pečat«, »Književnik«, »Hrvatska revija«, »Savremenik«; koji postaju pravi poligon za formiranje književnih opredjeljenja. Književno djelo živi svoji samostalnim životom. Ono vrijedi upravo onoliko, koliko samo govori snagom svog izraza. U vlastitu stvaralaštvu Goran je jeziku pridavao najveću važnost. Za njega ni jedna riječ nije konvencija, samo semantički znak, već domišljeno suzvučje značenja i estetskog učinka. Njegovo djelo, inače ostalo poprilično nedovršeno, mnogo toga u bilješkama, još više u planovima, može se zapravo podijeliti u tri faze: rani radovi do objavljivanja »Dana gnjeva«, od te zbirke novela do odlaska u partizane, te radove nastale u tom periodu.
»Lirika« sadrži devetnaest Goranovih štokavskih pjesama. Već u prvim ostvarenjima Goran je zacrtao niz motiva i problema, koje će kasnije razrađivati, a to su selo, zavičaj i dodir s gradom. Dva osjećaja sukobljavaju se u Goranu, romantični temperament i tragičan dodir sa stvarnošću. U prvim lirskim pjesmama ponesen je ljepotom zavičaja i ona je, uz socijalnu problematiku, temeljno nadahnuće njegova stvaralaštva. Potvrda tome su i »Dani gnjeva«, pripovjedna tematska cjelina u kojoj se kroz sedam novela provlači ista misao: siromaštvo i ugnjetavanje, te pokušaj pobune protiv takvog stanja. Književni kritičar Lina Kežić pišući o Goranovim »danima gnjeva« bilježi među ostalim kako je Goran posebno izbrusio sposobnost uočavanja razlika u društvenim odnosima i njihovu naglašenom kontrastiranju: »no, dajući fabularnim tokovima lirsku intonaciju, a posebno osebujnom karakterizacijom likova, uspijeva u novelama postići znatno više od društvene kronike teškog razdoblja u kojem žive njegovi likovi«.
Goranova poema »Jama« prvi se put javno spominje veljače 1943., dakle za Goranova života, kada je na nekom skupu čita glumac Vjeko Afrić. Sredinom rujna 1944. godine objavljeno je prvo izdanje, uvezeno u padobransko platno, s litografijama Ede Murtića i Zlatka Price. Uslijedila su mnoga izdanja prema konačnoj redakciji Dragutina Tadijanovića. Poemi »Jama« vrijednost ne daje samo njezina proročanska sugestivnost, nego i savršena oblikovanost u svim elementima poetske tvorbe. U poemi »Jama« ostvarena su temeljna načela Goranove poetike: leksička preciznost, stilska funkcionalnost, te osebujni zvučni i vizualni efekti. Svevremenost teme potvrđuju i prijevodi »Jame« na mnoge jezike. I sam je Goran bio prevoditelj, osobito uspješan s engleskog, a pokazao se i vrlo zanimljivim književnim teoretikom, koji se protivio socrealističkom pojednostavljenom oblikovanju stvarnosti.
Rodni kraj
Okolo sela breg do brega
Visoke hrptov, čvrste, jake;
I divlje zveri sakojake
Se javljajo iz grla sega.
Tu šume rasto za seljake,
Im hišo dajo, pljug, posteljo,
Kantredo, ormar i zibeljo, -
I trdo trugo za grobne mrake.
V dolu leži ko na stolu,
Hiljade zlate lebov kruha,
Hiljade bele metrov ruha,
Hrane konju, gazde, volu.
Po prisoje so grozdi zlati,
Rumeni, plavi, žoti, -slatki:
I dani gredo, dugi, kratki -
Ko pogrebi i kudi svati!
Jesen u mojoj sobi
Tišina je teška, vani jesen plače,
a sve nijeme stvari grli težak mrak.
Mokre grane suze, njišu se sve jače
i ko pred smrt grle očajnički zrak.
Soba je ledena, niz prašnjava stakla
kližu kaplje teške i pobiru prah.
Mrtve stvari šute, zavjesa se makla,
a kroz nju je ušo vjetar kao strah.
Dok četiri zida ko četiri tajne
drže žut i vlažan uleknuti strop,
sve su crnje sjene. Kroz kapljice sjajne
bliješti kao spomen ljetnih boja snop.
I sve je već mrtvo, samo jesen bređa
povlači se maglom i ruje ko krt,
od umora moja sagiblju se leđa -
dok ulazi u me jesen kao smrt.
Priredio: Z. Sarić
