Arhiv tekstova

Južni Slaveni

Naseljavanje Slavena na Balkanski poluotok bio je dug i, relativno, miran proces. Taj proces je okončan početkom sedmog stoljeća. Tada i počinje stvaranje više slavenskih država. Stariji povjesničari ih nazivaju Sclaviniama. To su bile veće ili manje državice, zapravo kneževine sa knezom na čelu. Snaga i umijeće pojedinih knezova okupit će više srodnih plemena u jednu državu.
    Tako je počeo proces stvaranja samostalnih država. Taj proces će znatno otežavati moćniji susjedi, kao što su bili Franci, Bizant, Venecija, a kasnije i Mađari. Prvo će se ujediniti Hrvati i stvoriti moćnu državu za vrijeme kralja Tomislava (900.-928.) i Petra Krešimira (1058.-1074.). Makedonci će stvoriti veliku državu za vrijeme cara Samuila (976.-1014.). Srbi će početkom 13. stoljeća do polovine 14. stoljeća stvoriti državu, koja će dostići svoj vrhunac za cara Dušana iz obitelji Nemanjića. Za kralja Tvrtka pri kraju 14. stoljeća Bosna postiže svoj vrhunac.
NASTANAK DRŽAVA: Ima više razloga za nastajanje više slavenskih država, ali sada već svaka pod svojim narodnim imenom, jezikom i kulturom, bez obzira na to kolike su i kakve razlike postojale među njima. Naime, nisu sva slavenska plemena došla na Balkanski poluotok zajedno i istodobno. Hrvati su na Jadranu već u prvoj polovici sedmog stoljeća, pa su tamo i prvi stvorili prvo kneževinu, pa onda i kraljevinu. Srbi dolaze nešto kasnije u istočni dio Balkana, a Makedonci na jug i tu stvaraju svoje države. Svi oni dolaze kao pogani. Njihovo pokrštavanje i primanje kršćanstva pomaže im oko stvaranja i priznavanja vlastitih država. Oni će pripadati zapadnom ili istočnom kršćanstvu, već prema tome odakle su dolazili misionari koji su ih pokrštavali. U to prvo vrijeme još nema Istočnog raskola, ali postoje dva vodeća patrijarhata, Rim i Carigrad. Oni su već u sedmom stoljeću podijelili jurisdikciono područje na Zapad i Istok. Granica je išla od Soluna na Drinu, pa Drinom prema sjeveru. Tako su se Slovenci i Hrvati našli u Zapadnom patrijarhatu – rimskom, a Srbi i Makedonci i Bugari u Istočnom. Odatle su primali misionare i tijekom povijesti pripali jednoj ili drugoj Crkvi.
    U devetom stoljeću su svi Slaveni dobili svoje misionare Ćirila i Metoda, koji su ih već pokrštene samo poučavali i učvršćivali u vjeri. Preveli su na slavenski liturgijske knjige i tako udarili temelje pismenosti i kulture. Njihov misionarski rad ne će biti duga vijeka, ali će na polju kulture ostaviti traga sve do naših dana. Za njihovu djelatnost veže se i pojava dvaju pisama – glagoljice i ćirilice. Oba pisma su bila prilagođena glasovnim potrebama slavenskih jezika. Ćirilica je nastala na predlošku grčkog alfabeta, a veže se za Ćirila kao autora.
    S glagoljicom je malo veći problem, kako s obzirom na autora, tako i s obzirom predloška iz kog je nastala. I ona se veže uz Ćirila, ali je toliko savršena da joj nema ništa zajedničkog ni s jednim poznatim pismom toga doba. Neki su njenog autora vidjeli u Jeronimu iz Stridona, ali to je napuštena teorija. No, nije ni danas još posve jasno kada je i od koga nastala. Zasluga svete braće je i u tome što su uvodili slavenski jezik u liturgiju, kao ravnopravan jezik židovskom, grčkom i latinskom. To za Istočnu crkvu nije bio problem, ali za Zapadnu je pravi kuriozum, jer je tamo posvema dominirao latinski jezik. Jedino su Hrvati uspjeli sačuvati i svoje staro pismo glagoljicu i svoj staroslavenski-starohrvatski jezik i u liturgiji sve do naših dana.
GUBITAK SAMOSTALNOSTI: Trajnost srednjovjekovnih slavenskih država na Balkanu je također različita po trajanju i kvaliteti. Hrvatska će već 1102. ući u personalnu uniju s Mađarima. Tako će dva kraljevstva, hrvatsko i mađarsko, imati zajedničkog kralja, pa i cara, sve do propasti Austro-Ugarske monarhije 1918. godine. Bugarska, Srbija, Makedonija i Bosna će polako potpadati pod osmanlijsku dominaciju, do konačnog osvajanja, i pod njom će ostati kroz nekoliko stoljeća. Na udaru Turske carevine naći će se i Hrvatska i Mađarska. Većim dijelom će biti pokorene. Hrvatskoj će ostati samo »ostaci ostataka«, a Mađarskoj samo mali dio, a i taj će biti vazalno vezan za Tursku.
    Tako će nekada moćne slavenske države na Balkanu samo životariti i jedva uspjeti sačuvati goli opstanak. Na političkom, vjerskom, kulturnom i gospodarskom planu bilježit će stalno opadanje i nazadovanje. No, iz te muke proizići će i želja za oslobođenjem od turske dominacije. Pored mnogobrojnih pobuna i ratova, rodit će se i zamisao i želja o slavenskom zajedništvu svih Južnih Slavena.
    Prodiranje turske moći i dominacije prema Zapadu bit će konačno zaustavljeno pod Bečom 1683. godine. Od tada će Bečki dvor biti glavni akter svih operacija i planova u svezi potiskivanja Turskog carstva iz Europe. To će biti dugi i iscrpljujući ratovi, ali će Turci bivati stalno potiskivani. Karlovačkim mirom 1699. godine Beč će povratiti pod svoju dominaciju skoro cijelu Hrvatsku i Mađarsku. Pod turskom upravom ostat će i dalje Srbi, Makedonci i Bugari.
    Tako će se Slaveni Balkana naći u dvije carevine. Hrvati, Slovenci i Srbi u Mađarskoj pod bečkom, a ostali pod turskom. To će onima u bečkoj carevini omogućiti mirniji život i polako oporavljanje na svim poljima. Iz ta dva carstva Slaveni će sanjati i planirati i različite oblike južnoslavenske uzajamnosti. To će im omogućiti stvaranje zajedničke države 1918. godine, ali će se tu kriti i kamen spoticanja i nerazumijevanja, sukoba i ratova, sve do konačnog razlaza.