Arhiv tekstova
Sudar različith vjera i običaja
U razdoblju od 1836., do 1842. godine naseljavaju se u Hrtkovce i Nijemci, a krajem XIX. stoljeća dolazi velik broj Mađara, tako da 1905. godine čine gotovo trećinu hrtkovačkog pučanstva. Tada je u Hrtkovcima bilo 1.209 Hrvata (među kojima i Klimenti koji su se tako izjasnili), 724 Mađara, 695 Nijemaca, 74 Srba, 24 Židova i 56 ostalih. Zanimljivo je da su doseljene mađarske obitelji bile uglavnom slavenskog, tj. slovačkog podrijetla.
Godine 1903. Mađari su dobili i svoju školu, tako da su u selu postojale tri škole: na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Inače, prva škola u Hrtkovcima, Državna graničarska škola, otvorena je još 1773. godine i u prvom razredu imala je upisanih 58 Klimenata katolika i jednog Srbina.
PRVI BIJEG PRED SRBIMA: Kada je planuo Prvi svjetski rat, tadašnji hrtkovački župnik nije ni sanjao da će skupa s narodom morati pred srpskim naletom bježati u Rumu. Bilo je to 8. rujna 1914. godine. Srpske jedinice zadržale su se u Hrtkovcima nekoliko dana i zapalile nekoliko trgovačkih kuća, paromlin, župni dvor, općinu s arhivom, žandarmerijsku stanicu i još neke druge objekte. Crkva je kao nekim čudom ostala čitava, iako je u nju ispaljeno pedesetak topovskih granata. Stvaranje prve zajedničke države južnih Slavena 1918. godine nije oduševilo Hrtkovčane. Veliko siromaštvo, raspaljene političke strasti, jačanje folksdojčera i pokušaji širenja komunističkih ideja doveli su do brojnih seoba Hrtkovčana u Ameriku osobito 1928. godine, kada se već uveliko predosjećala svjetska ekonomska kriza. Kaliks Tadin, Dubrovčanin i tadašnji hrtkovački župnik, duboko suosjeća s narodom i pomaže koliko može. Tako, uoči jednog Božića kupuje kravu i dijeli je za hranu onima najsiromašnijima. S druge strane, zahvaljujući dobrim vezama u vladinim ministarstvima, župnik Tadin Hrtkovčanima donosi dvije, za njih i njihovo selo, kapitalne stvari: izgradnju nasipa duž Save u hrtkovačkom ataru (1930. -31.) i uvođenje električne struje 1930. godine. U to vrijeme između dva rata i politički život u Hrtkovcima bio je buran. Naročito su bili žestoki sukobi radićevaca i samostalnih demokrata, poslije preorijentiranih u radikale, početkom dvadesetih godina. Znalo je biti i batina, pa je zabilježeno kako se jednom samostalni demokrat Antun Olja Cakić potukao s radićevcem i tadašnjim župnikom Martinom Firingerom. Ipak, na svim izborima u staroj Jugoslaviji pobjedu su u Hrtkovcima redovito odnosili članovi HSS-a. U takvoj političkoj sredini nije bilo mjesta za komuniste i samo je jedan mještanin glasno propagirao boljševizam.
KAKO SE MIJENJALA ETNIČKA SLIKA: Pred sam II. svjetski rat 1941. godine u Hrtkovcima je živjelo 3.107 žitelja: 1.401 Hrvat, 926 Mađara, 738 Nijemaca i tek 42 Srbina. Rat, nakon kojega će ta slika biti temeljito izmijenjena, brzo je stigao u Hrtkovce. U ranim popodnevnim satima 12. travnja 1941. godine dijelovi njemačke tenkovske divizije ušli su u selo. Dva tjedna poslije u Hrtkovce su stigle i ustaše iz ustaške bojnice u Mitrovici.
Tijekom 1944. godine bilo je puno događaja koji su Hrtkovčane dovodili u situaciju između radosne strepnje i opravdanog straha. U neposrednoj blizini Hrtkovaca djelovao je sa svojom jedinicom najpoznatiji hrtkovački partizan Viktor Gunjak, a tijekom čitavog ljeta vrzmali su se po Srijemu duž Save i četnici. Šetali su se slobodno i po Hrtkovcima, tražeći navodno suradnju s Hrtkovčanima, suradnju protiv partizana. Sve strukture vlasti bile su zaplašene izgledom i ponašanjem četnika, a ustaški tabornik Paja Belan tražio je da se četnike protjera preko Save. Titov poziv da domobrani prijeđu u redove NOVJ u rujnu 1944. godine prihvaćen je u Srijemu. Tako je zapovjednik-narednik Oružničke postaje Hrtkovci Stanko Bos preveo svoje žandare u partizane kod Klenka, a to isto učinio je i domobranski satnik Krunoslav Tkalac sa svojom satnijom.
Susjedi Nijemci iz Hrtkovaca otišli su već prije – u listopadu 1943. godine. Svoje su stvari ostavljali susjedima na čuvanje, nadajući se jednog dana vratiti. Međutim, partizani su to sve, po dolasku, uzeli, a bez mnogo čega su ostali i drugi Hrtkovčani. Nakon rata u selu je izabran mjesni odbor NOO, koji su činili uglavnom viđeniji Hrvati i Mađari. Oni su u tim teškim vremenima pokazali umješnost i mudrost rukovođenja, osobito kad 1946. godine u Hrtkovce počinju dolaziti brojne kolonističke obitelji iz Slavonije, Srijema, Srbije, Bosne, te Korduna i Like. Ukupno u 130 domova, koje su napustili Nijemci, stiglo je 129 obitelji. Nije bilo lako u danima siromaštva i odricanja, u sudarima različitosti vjera i običaja, u nesporazumima starosjedilaca i koloniziranih. Ipak, svi su se nekako složili, a 1971. godine u selu je bio 3.071 stanovnik: 1.500 Hrvata, 700 Mađara, 700 Srba i 180 Jugoslavena. Deset godina poslije, 1981. godine u Hrtkovcima je ukupno 2.855 stanovnika, a pad doživljavaju i Hrvati (1.778) i Mađari (554) i Srbi (491), ali zato raste broj Jugoslavena (569), što govori samo za sebe.
Još deset godina poslije, 1991., započelo je, i još uvijek traje, srpsko ludilo koje je potpuno izmijenilo etničku sliku nekad mirnih Hrtkovaca, o čijem su uzornom međunacionalnom povjerenju mnogi zborili. Današnjim protjerivanjem Hrvata, veliko-srpske kolovođe u tzv. »Srbislavcima« pokazuju kako više nemaju strpljenja ni za polagano »pretapanje« svih nacija u jednu, što su vršili za sve vrijeme komunističke Jugoslavije, već neprikriveno razotkrivaju svoje fašističko lice i ideje po kojima u njihovoj zemlji, izgleda, ima mjesta samo za jedan narod.
