Arhiv tekstova

Cijeli život u jednom trenu

Šesdesetak obitelji u Osijeku, tridesetak u Poganovcima, dvadesetak u Zagrebu i Čepinu, po desetak u Budimcima, Višnjevcu, Tenji, Livani, Briješću, Čepinskim Martincima, Čokadincima, Boriku i Petrinji, te po nekoliko obitelji u Vukovaru, Vinkovcima, Virovitici, Daruvaru, Slatini, Rijeci, Biogradu, Splitu, Poreču, Okučanima, Orahovici, Donjem Miholjcu, Kapelni, Bračevcima, Tovarniku, Ilači, Lovasu, Bapskoj i Županji… I tako u 66 gradova i sela diljem Hrvatske, to je zemljopisna slika Gibarčana danas. Kako bi ona bila potpuna, dodajmo tu još one koji žive u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Švedskoj, Americi i Australiji.
    U Gibarcu, najljepšem srijemskom selu,  ostalo je još četrdesetak obitelji da svjedoči o opstojnosti Hrvata u Srijemu. No, ta je brojka možda već i manja jer imamo podatak da je vlč. Berislav Petrović, župnik Župe sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu, za posljednji blagdan Sveta tri kralja blagoslovio 28 katoličkih domova, što je tek desetak posto od posljednjeg popisa kada smo još svi bili u Gibarcu.
DESET MINUTA ZA ODLAZAK: Tako bi se moglo u najkraćim crtama ili bolje rečeno u brojkama prikazati egzodus koji je Gibarčane zadesio u devedesetima, kada su neki novi krojači krojili neke nove zem-ljovide, no nije im se posrećilo. Ipak, slika je to Gibarčana deset godina poslije. Poslije tlačenja i prozivanja, upiranja prstom, prisilne mobilizacije i slanja u neželjeni rat, otvorenih prijetnji i protjerivanja s kućnoga praga, odvođenja na »informativne« razgovore, batinanja i poneke bombe i na koncu brutalnoga progonstva »za deset minuta svi marš van«.
    Deset minuta! Tako malo vremena da spakiraš sve potrebito, jer i sutra valja živjeti, da uzmeš ono neophodno bez čega ne možeš, pa na brzinu uzimaš i ono što nije važno i ono što ti nikada neće zatrebati. Ali, kako zapakirati uspomene kad vrijeme neumitno prolazi, a nekakve spodobe, kojima ni lika nisi zapamtio, stoje tu, u tvojoj kući, i bezobrazno te motre, što ćeš to odvojiti od svojih stvari, koje si godinama mukotrpno stjecao. Tako malo vremena za sve ono što ti treba i što možeš uraditi još samo sada, samo danas.
    A tako puno vremena da ti kroz glavu protutnji čitav prethodni život. I bosonogo djetinjstvo, otac i majka u stalnoj borbi za goli život, pa momaštvo i djevojaštvo i ono divno gibaračko nebo prepuno zvijezda koje su ti bile nalik na prekrasan buket rascvalih ruža poslije prvoga poljupca i stiska ruke kojega još i danas pamtiš. Sjetiš se i Doma u centru sela i igranki, sjetiš se Hrvatske čitaonice u tom istom Domu, kulturne institucije kojom su se mogle pohvaliti tek veće sredine od naše. Institucije, u pravom smislu te riječi, jer tu su svili svoje djelatnosti i seoska knjižnica, čitaonica s dnevnim i tjednim tiskom, kulturnoumjetničko društvo s dramskom, folklornom i tamburaškom sekcijom, a bila je okupljalište i šahista, lovaca i vatrogasaca. Tu su se mogle čuti i vijesti s radija na baterije, dok Gibarac nije dobio struju godine 1958. godine. Netom poslije, 1961. godine, Gibarac je dobio i prvi televizor, smješten u malu salu, a dolazilo se redovito, svake večeri na program.
SJEĆANJA NAVIRU: Koncem 60-tih kroz Gibarac prolazi i asfaltna cesta, ona od Osijeka prema Mitrovici, a do polovice 70-tih Gibarčani su asfaltirali sve ulice i doveli asfalt do svake kuće u selu. Tako je l972. godine kroz Gibarac prošao i magistralni vod kojim se Šid snabdijevao vodom, a već godinu-dvije poslije Gibarčani su i vodu doveli do svake kuće u selu. Uvedena je potom trofazna struja i ulična rasvjeta, a koncem sedamdesetih u Gibarac stiže i prva telefonska centrala. Ilustriranja radi, od 298 kućanstava u selu, koliko ih je Gibarac imao prema posljednjem popisu, telefoni su uvedeni u 197.
    Sjetiš se i vršidbe i svinjokolja, majeva i svatova, sjetiš se nogometa, najvažnije sporedne stvari na svijetu, koja je zaokupila Gibarčane još davne 1928. godine, kada je majstor-opančar Martin Čolić donio u Gibarac prvu pravu kožnu nogometnu loptu. Od tada, pa sve do devedesetih, malo pitoreskno selo na blagim obroncima Fruške gore bilo je poprište bitaka za bodove iz kojih su kratkih rukava izlazile i mnogo jače ekipe. Osnovan je prošle godine i N. K. »GIBARAC 95«, koji je već drugu godinu u samom vrhu županijske nogometne lige Osijek. Oko kluba okupljene su tri generacije Gibarčana, seniori, veterani i juniori, i upravo oni zaloga su nastavku gibaračkoga nogometa i u novim uvjetima i u novoj sredini, mada te nove dečke možemo samo uvjetno zvati Gibarčanima jer svi odreda su rođeni u Osijeku, Našicama, Virovitici, Vukovaru, Vinkovcima i drugima gradovima diljem Hrvatske.
SRIJEMCI NA ČELU HRVATSKE: Sjećanju i uspomenama nikad kraja, a počeo sam o Gibarčanima deset godina poslije. Pa, danas su Gibarčani rasuti diljem svijeta i Hrvatske, ali nastojimo očuvati sva ta sjećanja i te lijepe uspomene. Odmah po preseljenju Gibarčani su ovdje osnovali svoju udrugu s ciljem da se sastaju i okupljaju i očuvaju kulturne i tradicijske vrijednosti i lijepe narodne običaje kraja u kojem su stoljećima živjeli i prelijepe gibaračke narodne nošnje. U ime toga do sada su sudjelovali na desetak izložbi počev od Muzeja Slavonije u Osijeku, do Etnografskog muzeja u Zagrebu, pokazujući tako dio toga narodnoga blaga. Osnovali su i folklornu skupinu koja je sudjelovala na 15 – 20 smotri, od Osijeka, Đakova, Polače, Okučana, Mikanovaca, Broda do Međunarodne smotre folklora u Zagrebu. Više puta je Hrvatska televizija prikazivala baštinu Gibarčana, a snimljen je i polusatni dokumentarni film Sjećanja na Gibarac« scenarista Alekseja Pavlovskog u režiji Željka Belića – Belog.
    Na poticaj prognanih Gibarčana još u jesen 1995. godine počinje izgradnja Katoličke crkve sv. Ivana Nepomuka u Poganovcima, gdje je nove domove svilo više od 30 obitelji. Temeljni je kamen te jeseni posvetio nedavno preminuli biskup Ćiril Kos, a novosagrađenu je crkvu blagoslovio u jesen 2000. godine biskup Đakovaćke i Srijemske biskupije msgr. Marin Srakić. Kum je tom prigodom bio Zlatko Tomčić, predsjednik Hrvatskoga sabora, Srijemac koji je u sam vrh hrvatske države došao 150 godina poslije Josipa bana Jelačića, također Srijemca, iz Petrovaradina.
    Godišnja okupljanja Gibarčana za spomendan sv. Vinka, 22. siječnja, već je postalo tradicija. Ovaj svetac, zaštitnik vinara i vinogradara, bio je omiljen među Gibarčanima još dok su bili u Srijemu. Dapače, Gibarčani su bili poznati i kao vinari i kao vinogradari i od pamtivijeka su štovali rečenoga sveca, što više, neki su uporni u tvrdnji da je upravo u gibaračkom kraju, tu na blagim padinama Fruške gore, rimski car Probus još u III. stoljeću zasadio prvi trs vinove loze, pa se još od onda u Gibarcu vino pilo umjesto vode. Pretjeruju, no, moram vam reći da u Gibarcu čuvena Shakespeareova dvojba »to be, or not, to be« nije prevođena doslovno »biti il ne biti«, već u duhu gibaračkoga šokačkoga štiha »piti il ne piti, pitanje je sad«. A odgovor je uvjek glasio »i piti i biti«, ali piti bijelo gibaračko vino.
 Slavko Žebić