Arhiv tekstova

Ideja jednakosti na ispitu

Svaki sedmi stanovnik Europe pripada nekoj od 150 manjinskih nacionalnih zajednica koliko ih je izbrojeno na Starom kontinentu. Ukupno, izraženo brojkama, 100 milijuna ljudi spada u kategoriju manjina ili naroda bez država, a žive u 45 zemalja Europe, što predstavljeno na geografskoj karti »stare dame« daje vizualni efekt leopardove kože. Gotovo sve europske države su u stvari multinacionalne, i svaka od njih, u većem ili manjem procentu, pod svojim krovom ima dio stanovništva druge »vjere i nacije«, pridošlih u raznim periodima tijekom brojnih migracija kojih je bilo kroz cijelu povijest Europe. A migracije su na tako malom prostoru, kakav je u biti europski kontinent, bile poput lakog izleta, te je njegova iznimno razgranala nacionalna struktura logična posljedica historijskih i geografskih okolnosti.
INDOEUROPLJANI I OSTALI: Među »domicilnim« narodima Europe, najveći dio čine oni indoeuropskog podrijetla, kojih je čak oko 95 posto. Najbrojniji među njima jesu Slaveni – blizu 35 posto – u koje se ubrajaju Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Lužičani, Česi, Slovaci, Kašubi, Rusini, Bugari, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci, Makedonci, Crnogorci. Samo nešto manju grupu, od oko 30 posto, čine Germani – Nijemci, Flamanci, Nizozemci, Frizijci, Englezi, Danci, Šveđani, Norvežani, Ferojci, Islanđani, a otprilike za pet posto manju skupinu čine narodi romanskog podrijetla – Francuzi, Okcitanci, Valonci, Španjolci, Katalonci, Galicijci, Portugalci, Talijani, Rumunji, Moldavci, Retoromani. U posebne indoeuropske grupe spadaju Albanci, baltički Letonci, Litavci, Grci. Europski melting pot dalje dopunjuju narodi keltskog podrijetla – Irci, Škoti, Velšani, Bretonci, te narodi ugro-finske grupe – Madžari, Finci, Kareli, Laponci, Estonci, Mordvini, Marijci, Udmurti, Komi-Permjuci, Komi-Zirjanci, i narodi tursko-tatarskog podrijetla – Turci, Tatari, Čuvaši, Baškirci, Kirgizi. Tu su zatim Židovi, Romi, Turci, Baski…
    Neki od pobrojanih naroda uopće nemaju svoju državu, te su u svakoj manjina. Među njima su Baski, Romi, Rusini, Lužički Srbi, te mnogi narodi u Ruskoj Federaciji – Kareli, Karaimi, Čerkezi, Čukči, Keti…
    Kada se ovome spisku pridodaju brojne pridošlice, koje su posljednjih desetljeća s razvojem saobraćajnih komunikacija masovno pristizale s gotovo svih kontinenata, slika od spomenutih 150 različitih nacija izmiješanih na gotovo svakom četvornom kilometru može biti donekle upotpunjena.
Takvo šarenilo nacija, vjera, tradicija i kultura dakako da veoma komplicira organiziranje svakodnevnog života, a problemi se javljaju počevši od najjednostavnijeg komuniciranja, do osiguranja obrazovanja, informiranja, kulturnih potreba za sve te brojne zajednice na jednome tlu. Najjednostavniji, i najgori, recept za rješavanje toga pitanja paradoksalno je i najkompliciraniji – prisiljavanje svih »ostalih« da prihvate jezik i kulturu najbrojnijeg naroda u državi nije do sada davalo dugoročne a posebno ne pozitivne efekte. Takav asimilacijski proces je uvijek i svuda uspijevao samo djelomice, a nakon popuštanja pritiska, nacionalno buđenje do tada diskriminiranih vraćalo je klatno na sasvim drugu stranu. Iskustvo stare europske demokracije sadrži i tu davno naučenu lekciju, te je upravo iz tih razloga u Europskoj uniji tzv. manjinsko pitanje dobilo i najkvalitetnije odgovore kroz vrlo visoke europske pravne standarde.
PRAVO I PRAKSA: No, iako su brojnim europskim pravnim aktima prava manjinskih zajednica, bilo gdje da se nalaze, u potpunosti izjednačena s pravima većine, praksa pojedinih zemalja nerijetko odstupa od zacrtanih normi. Čak i zemlje s dugom demokratskom tradicijom vole pokatkad uskratiti poneko pravo onima koji ne pripadaju većinskoj naciji – iz različitih razloga, koji se ponekad doimaju čak i kao racionalni ili ekonomski opravdani. U biti, međutim, iza toga ipak stoji ono što bi se moglo okarakterizirati kao nacionalizam ili šovinizam. Tako se Europa, sa svojim zbilja humanim pravnim nazorima i dalje susreće s vrlo primitivnom emocijom netrpeljivosti prema drugoj, ili pak »pretjerane ljubavi« prema svojoj naciji. Analiza komesarijata Ujedinjenih naroda za ljudska prava napominje da je poslije terorističkog napada na WTC u New Yorku naglo porasla islamofobija u cijelom kršćanskom svijetu, pa i u Europi. Ksenofobija se, inače, s vremena na vrijeme pojavljuje kao atavizam kojeg se kontinent ne može baš sasvim osloboditi. Ako ne računamo Balkan, na kojem je tijekom devedesetih kulminiralo sve ono za što se vjerovalo da je davno »iskorijenjeno«, ni ostatak Europe nije lišen takvih ekscesnih razdoblja, u kojima neslužbeni legitimitet dobivaju nacionalizam, ksenofobija, rasizam, diskriminiranje drugih.
    Najočitiji primjeri europskih skretanja na tu stranu jest jačanje nacionalnih stranaka, čiji je paradigmatični predstavnik francuski političar Jean-Marie Le Pen, koji je prikupio znatno više pristaša, nego što bi se moglo očekivati u zemlji demokracije; ili Jörg Heider u Austriji, s također dobrom pozicioniranošću. Tim legitimnim političkim pojavama treba pridodati i daleko ekstremnije demonstriranje neprihvaćanja drugačijih kroz sve snažnije nacističke pokrete u više zemalja, te gotovo konstantno prisustvo antisemitizma (posebno izraženo u posljednje vrijeme u zemljama u tranziciji), kao i stalno prisutnu netrpeljivost prema Romima, ili uopće pridošlicama. Upravo te pojave govore o složenosti zadatka pred kojim se nalazi moderna Europa u suočavanju sa zaštitom manjina, a koji ona ipak, i pored svega, uspješno rješava.
TOLERANTNA EU: Agencija Eurobarometar je u svojim istraživanjima o odnosu prema manjinama došla do podatka da se stav građana u zemljama EU, globalno promatrano, ipak mijenja nabolje. Europ-ljani u biti na ideju multikulturnog društva gledaju dosta optimistički. Na teritoriju Europske unije 48 posto građana smatra da je multikulturalnost bogatstvo zemlje, što predstavlja za čak 13 posto povećanja pristalica takvog stava u odnosu na period od prije pet godina. Međutim, istraživači napominju i to da su ovakve oscilacije dosta česte, te da je raspoloženje javnog mnijenja u pogledu odnosa prema strancima ili manjinama posljednjih nekoliko godina variralo od prihvaćanja do netrpeljivosti. Moglo bi se reći kako građani na službenoj razini podržavaju demokratske napore svojih vlada da se manjinama daju veća prava, da se potiče multikulturni model društva, ali su intimno nerijetko netrpeljivi, najčešće zbog straha od ugrožavanja vlastitih prava, straha od povećanja nezaposlenosti ili gubitka socijalne zaštite.
    Negativni ili makar nedovoljni prihvaćajući stavovi prema manjinama, posebno emigrantima, variraju od zemlje do zemlje EU. U Austriji ta je netrpeljivost u relativno blagoj formi, a u svemu tome uočljiv je tzv. sindrom izgubljenih tradicionalnih vrijednosti. Belgija se suočava sa sličnim osjećanjima, dok je u Danskoj javno mnijenje podijeljeno kad je riječ o pridošlicama. Međutim, takve, pa čak ni nagoviještene netrpeljivosti nema u Finskoj, niti ostalim skandinavskim zemljama. U svemu tome ohrabruje činjenica da zemlja s najvećom manjinskom zajednicom u Europi, Velika Britanija – koja ima ukupno 3,7 milijuna stanovnika drugih nacionalnosti, i važi za relativno tradicionalnu – ipak uspijeva održati solidne europske normative u odnosu prema manjinama.
»SLUČAJ« JUŽNE EUROPE: Prostor jugoistočne Europe je bez sumnje jedna od najšarolikijih europskih regija u pogledu etničkog sastava, ali istodobno i prostor s najbrojnijim međuetničkim konfliktima. No, činjenica o njegovoj multietničnosti ipak se ne bi smjela uzeti kao jedini razlog tih čestih i dugotrajnih nesporazuma i sukoba koji prate sudbinu naroda ovoga dijela kontinenta. Europa ima regija koje su također u visokom stupnju multietničke, ali u kojima se uspio pronaći model pozitivnog rješavanja međuetničke komunikacije i manjinskog statusa.
    Povijesno promatrano, etničkih sukoba je za tako maleni prostor kakav je jug Europe bilo i previše. Na milijune ljudi je izginulo ili izgubilo domove u ratovima samo u prethodnom stoljeću, a u njihovoj je osnovi ležala upravo međunacionalna netrpeljivost. U dva svjetska rata te u posljednjim sukobima na tlu nekadašnje Jugoslavije masovno su stradali Židovi, Romi, Muslimani, Hrvati, Srbi, Nijemci, Mađari, Albanci…Jednostavno je čitava regija tijekom niza godina bila izložena idejama etničkog restrukturiranja, iza čega je stajala netrpeljivost prema drugima i odbijanje da se s tim »drugima« dijeli isti životni prostor. Države na tlu jugoistočne Europe, skrojene poslije Drugog svjetskog rata uglavnom po nacionalnom principu, prihvatile su određene međunarodne sporazume koji su sadržavali i odredbe o reguliranju manjinskog pitanja, ali su ih također često flagrantno ignorirale.
    Balkan je uz to, mora se spomenuti, suočen i s još jednom vrstom diskriminiranja kojim se čak negira postojanje manjina. Za takvo dugogodišnje ignoriranje manjinskog pitanja najekstremniji primjer jesu Grčka i Bugarska u njihovom odnosu prema makedonskoj naciji, koju obje države jednostavno ne priznaju.
    U pogledu etničkog sastava, teritorij jugoistočne Europe je do te mjere nacionalno izmiješan da je svatko svakome manjina. Stoga je jedna od poruka europskih konvencija koje se bave ovim pitanjem, da se ono ne rješava samo na unutarnjem nacionalnom planu jedne države, već prije svega suradnjom sa susjedima, a ta suradnja u slučaju jugoistočne Europe više je nego neophodna. Ignoriranje susjeda i nepostojanje volje da se status manjinskih naroda rješava zajedno s njihovim matičnim državama donedavno je bilo gotovo pravilo, koje se srećom u posljednje vrijeme ipak nadvladava, te smo svjedoci mnogih već potpisanih bilateralnih sporazuma u toj oblasti.
    Sve do devedesetih godina, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima bio je jedini dokument u kojem se zahtijevalo poštivanje manjinskih prava. Tijekom devedesetih Europa počinje intenzivno donositi brojne dokumente u toj oblasti, a prvi obvezujući međunarodni dokument predstavlja Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina, koju je usvojilo Vijeće Europe početkom 1998. godine. U temelju ovog pravnog dokumenta stoji težnja za očuvanjem različitosti kultura, a od država potpisnica se zahtijeva aktivan pristup u poticanju razvoja manjinskih kultura, pri tom bez uvjetovanja pripadnika manjina da posjeduju državljanstvo.
AUTONOMIJA KAO LIJEK: U pokušaju rješavanja konflikata između manjine i većine, europski princip uglavnom slijedi formulu zasnovanu na – autonomiji. Davanje prava etničkim grupama i manjinskim zajednicama da samostalno uređuju svoj društveni život, tekovina je europskog vrijednosnog (i političkog) sustava koji počiva na postulatima slobode i jednakosti svih ljudi pred zakonom. Poštivanje prava na slobodno organiziranje Europa nastoji primijeniti kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini, pri čemu se podrazumijeva i određen stupanj demokratske i opće civilizacijske svijesti građana. Kao pozitivne primjere rješavanja manjinskog pitanja europske institucije često navode modele manjinske autonomije južnog Tirola u Italiji, zajednice Šveđana u Finskoj, ili rješavanje statusa manjina između Danske i Njemačke, u kojima je usuglašen najviši stupanj autonomnog organiziranja manjina, a u kojem i manjina i većina nalaze svoj interes.           gSvaki sedmi stanovnik Europe pripada nekoj od 150 manjinskih nacionalnih zajednica koliko ih je izbrojeno na Starom kontinentu. Ukupno, izraženo brojkama, 100 milijuna ljudi spada u kategoriju manjina ili naroda bez država, a žive u 45 zemalja Europe, što predstavljeno na geografskoj karti »stare dame« daje vizualni efekt leopardove kože. Gotovo sve europske države su u stvari multinacionalne, i svaka od njih, u većem ili manjem procentu, pod svojim krovom ima dio stanovništva druge »vjere i nacije«, pridošlih u raznim periodima tijekom brojnih migracija kojih je bilo kroz cijelu povijest Europe. A migracije su na tako malom prostoru, kakav je u biti europski kontinent, bile poput lakog izleta, te je njegova iznimno razgranala nacionalna struktura logična posljedica historijskih i geografskih okolnosti.
INDOEUROPLJANI I OSTALI: Među »domicilnim« narodima Europe, najveći dio čine oni indoeuropskog podrijetla, kojih je čak oko 95 posto. Najbrojniji među njima jesu Slaveni – blizu 35 posto – u koje se ubrajaju Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Lužičani, Česi, Slovaci, Kašubi, Rusini, Bugari, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci, Makedonci, Crnogorci. Samo nešto manju grupu, od oko 30 posto, čine Germani – Nijemci, Flamanci, Nizozemci, Frizijci, Englezi, Danci, Šveđani, Norvežani, Ferojci, Islanđani, a otprilike za pet posto manju skupinu čine narodi romanskog podrijetla – Francuzi, Okcitanci, Valonci, Španjolci, Katalonci, Galicijci, Portugalci, Talijani, Rumunji, Moldavci, Retoromani. U posebne indoeuropske grupe spadaju Albanci, baltički Letonci, Litavci, Grci. Europski melting pot dalje dopunjuju narodi keltskog podrijetla – Irci, Škoti, Velšani, Bretonci, te narodi ugro-finske grupe – Madžari, Finci, Kareli, Laponci, Estonci, Mordvini, Marijci, Udmurti, Komi-Permjuci, Komi-Zirjanci, i narodi tursko-tatarskog podrijetla – Turci, Tatari, Čuvaši, Baškirci, Kirgizi. Tu su zatim Židovi, Romi, Turci, Baski…
    Neki od pobrojanih naroda uopće nemaju svoju državu, te su u svakoj manjina. Među njima su Baski, Romi, Rusini, Lužički Srbi, te mnogi narodi u Ruskoj Federaciji – Kareli, Karaimi, Čerkezi, Čukči, Keti…
    Kada se ovome spisku pridodaju brojne pridošlice, koje su posljednjih desetljeća s razvojem saobraćajnih komunikacija masovno pristizale s gotovo svih kontinenata, slika od spomenutih 150 različitih nacija izmiješanih na gotovo svakom četvornom kilometru može biti donekle upotpunjena.
Takvo šarenilo nacija, vjera, tradicija i kultura dakako da veoma komplicira organiziranje svakodnevnog života, a problemi se javljaju počevši od najjednostavnijeg komuniciranja, do osiguranja obrazovanja, informiranja, kulturnih potreba za sve te brojne zajednice na jednome tlu. Najjednostavniji, i najgori, recept za rješavanje toga pitanja paradoksalno je i najkompliciraniji – prisiljavanje svih »ostalih« da prihvate jezik i kulturu najbrojnijeg naroda u državi nije do sada davalo dugoročne a posebno ne pozitivne efekte. Takav asimilacijski proces je uvijek i svuda uspijevao samo djelomice, a nakon popuštanja pritiska, nacionalno buđenje do tada diskriminiranih vraćalo je klatno na sasvim drugu stranu. Iskustvo stare europske demokracije sadrži i tu davno naučenu lekciju, te je upravo iz tih razloga u Europskoj uniji tzv. manjinsko pitanje dobilo i najkvalitetnije odgovore kroz vrlo visoke europske pravne standarde.
PRAVO I PRAKSA: No, iako su brojnim europskim pravnim aktima prava manjinskih zajednica, bilo gdje da se nalaze, u potpunosti izjednačena s pravima većine, praksa pojedinih zemalja nerijetko odstupa od zacrtanih normi. Čak i zemlje s dugom demokratskom tradicijom vole pokatkad uskratiti poneko pravo onima koji ne pripadaju većinskoj naciji – iz različitih razloga, koji se ponekad doimaju čak i kao racionalni ili ekonomski opravdani. U biti, međutim, iza toga ipak stoji ono što bi se moglo okarakterizirati kao nacionalizam ili šovinizam. Tako se Europa, sa svojim zbilja humanim pravnim nazorima i dalje susreće s vrlo primitivnom emocijom netrpeljivosti prema drugoj, ili pak »pretjerane ljubavi« prema svojoj naciji. Analiza komesarijata Ujedinjenih naroda za ljudska prava napominje da je poslije terorističkog napada na WTC u New Yorku naglo porasla islamofobija u cijelom kršćanskom svijetu, pa i u Europi. Ksenofobija se, inače, s vremena na vrijeme pojavljuje kao atavizam kojeg se kontinent ne može baš sasvim osloboditi. Ako ne računamo Balkan, na kojem je tijekom devedesetih kulminiralo sve ono za što se vjerovalo da je davno »iskorijenjeno«, ni ostatak Europe nije lišen takvih ekscesnih razdoblja, u kojima neslužbeni legitimitet dobivaju nacionalizam, ksenofobija, rasizam, diskriminiranje drugih.
    Najočitiji primjeri europskih skretanja na tu stranu jest jačanje nacionalnih stranaka, čiji je paradigmatični predstavnik francuski političar Jean-Marie Le Pen, koji je prikupio znatno više pristaša, nego što bi se moglo očekivati u zemlji demokracije; ili Jörg Heider u Austriji, s također dobrom pozicioniranošću. Tim legitimnim političkim pojavama treba pridodati i daleko ekstremnije demonstriranje neprihvaćanja drugačijih kroz sve snažnije nacističke pokrete u više zemalja, te gotovo konstantno prisustvo antisemitizma (posebno izraženo u posljednje vrijeme u zemljama u tranziciji), kao i stalno prisutnu netrpeljivost prema Romima, ili uopće pridošlicama. Upravo te pojave govore o složenosti zadatka pred kojim se nalazi moderna Europa u suočavanju sa zaštitom manjina, a koji ona ipak, i pored svega, uspješno rješava.
TOLERANTNA EU: Agencija Eurobarometar je u svojim istraživanjima o odnosu prema manjinama došla do podatka da se stav građana u zemljama EU, globalno promatrano, ipak mijenja nabolje. Europ-ljani u biti na ideju multikulturnog društva gledaju dosta optimistički. Na teritoriju Europske unije 48 posto građana smatra da je multikulturalnost bogatstvo zemlje, što predstavlja za čak 13 posto povećanja pristalica takvog stava u odnosu na period od prije pet godina. Međutim, istraživači napominju i to da su ovakve oscilacije dosta česte, te da je raspoloženje javnog mnijenja u pogledu odnosa prema strancima ili manjinama posljednjih nekoliko godina variralo od prihvaćanja do netrpeljivosti. Moglo bi se reći kako građani na službenoj razini podržavaju demokratske napore svojih vlada da se manjinama daju veća prava, da se potiče multikulturni model društva, ali su intimno nerijetko netrpeljivi, najčešće zbog straha od ugrožavanja vlastitih prava, straha od povećanja nezaposlenosti ili gubitka socijalne zaštite.
    Negativni ili makar nedovoljni prihvaćajući stavovi prema manjinama, posebno emigrantima, variraju od zemlje do zemlje EU. U Austriji ta je netrpeljivost u relativno blagoj formi, a u svemu tome uočljiv je tzv. sindrom izgubljenih tradicionalnih vrijednosti. Belgija se suočava sa sličnim osjećanjima, dok je u Danskoj javno mnijenje podijeljeno kad je riječ o pridošlicama. Međutim, takve, pa čak ni nagoviještene netrpeljivosti nema u Finskoj, niti ostalim skandinavskim zemljama. U svemu tome ohrabruje činjenica da zemlja s najvećom manjinskom zajednicom u Europi, Velika Britanija – koja ima ukupno 3,7 milijuna stanovnika drugih nacionalnosti, i važi za relativno tradicionalnu – ipak uspijeva održati solidne europske normative u odnosu prema manjinama.
»SLUČAJ« JUŽNE EUROPE: Prostor jugoistočne Europe je bez sumnje jedna od najšarolikijih europskih regija u pogledu etničkog sastava, ali istodobno i prostor s najbrojnijim međuetničkim konfliktima. No, činjenica o njegovoj multietničnosti ipak se ne bi smjela uzeti kao jedini razlog tih čestih i dugotrajnih nesporazuma i sukoba koji prate sudbinu naroda ovoga dijela kontinenta. Europa ima regija koje su također u visokom stupnju multietničke, ali u kojima se uspio pronaći model pozitivnog rješavanja međuetničke komunikacije i manjinskog statusa.
    Povijesno promatrano, etničkih sukoba je za tako maleni prostor kakav je jug Europe bilo i previše. Na milijune ljudi je izginulo ili izgubilo domove u ratovima samo u prethodnom stoljeću, a u njihovoj je osnovi ležala upravo međunacionalna netrpeljivost. U dva svjetska rata te u posljednjim sukobima na tlu nekadašnje Jugoslavije masovno su stradali Židovi, Romi, Muslimani, Hrvati, Srbi, Nijemci, Mađari, Albanci…Jednostavno je čitava regija tijekom niza godina bila izložena idejama etničkog restrukturiranja, iza čega je stajala netrpeljivost prema drugima i odbijanje da se s tim »drugima« dijeli isti životni prostor. Države na tlu jugoistočne Europe, skrojene poslije Drugog svjetskog rata uglavnom po nacionalnom principu, prihvatile su određene međunarodne sporazume koji su sadržavali i odredbe o reguliranju manjinskog pitanja, ali su ih također često flagrantno ignorirale.
    Balkan je uz to, mora se spomenuti, suočen i s još jednom vrstom diskriminiranja kojim se čak negira postojanje manjina. Za takvo dugogodišnje ignoriranje manjinskog pitanja najekstremniji primjer jesu Grčka i Bugarska u njihovom odnosu prema makedonskoj naciji, koju obje države jednostavno ne priznaju.
    U pogledu etničkog sastava, teritorij jugoistočne Europe je do te mjere nacionalno izmiješan da je svatko svakome manjina. Stoga je jedna od poruka europskih konvencija koje se bave ovim pitanjem, da se ono ne rješava samo na unutarnjem nacionalnom planu jedne države, već prije svega suradnjom sa susjedima, a ta suradnja u slučaju jugoistočne Europe više je nego neophodna. Ignoriranje susjeda i nepostojanje volje da se status manjinskih naroda rješava zajedno s njihovim matičnim državama donedavno je bilo gotovo pravilo, koje se srećom u posljednje vrijeme ipak nadvladava, te smo svjedoci mnogih već potpisanih bilateralnih sporazuma u toj oblasti.
    Sve do devedesetih godina, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima bio je jedini dokument u kojem se zahtijevalo poštivanje manjinskih prava. Tijekom devedesetih Europa počinje intenzivno donositi brojne dokumente u toj oblasti, a prvi obvezujući međunarodni dokument predstavlja Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina, koju je usvojilo Vijeće Europe početkom 1998. godine. U temelju ovog pravnog dokumenta stoji težnja za očuvanjem različitosti kultura, a od država potpisnica se zahtijeva aktivan pristup u poticanju razvoja manjinskih kultura, pri tom bez uvjetovanja pripadnika manjina da posjeduju državljanstvo.
AUTONOMIJA KAO LIJEK: U pokušaju rješavanja konflikata između manjine i većine, europski princip uglavnom slijedi formulu zasnovanu na – autonomiji. Davanje prava etničkim grupama i manjinskim zajednicama da samostalno uređuju svoj društveni život, tekovina je europskog vrijednosnog (i političkog) sustava koji počiva na postulatima slobode i jednakosti svih ljudi pred zakonom. Poštivanje prava na slobodno organiziranje Europa nastoji primijeniti kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini, pri čemu se podrazumijeva i određen stupanj demokratske i opće civilizacijske svijesti građana. Kao pozitivne primjere rješavanja manjinskog pitanja europske institucije često navode modele manjinske autonomije južnog Tirola u Italiji, zajednice Šveđana u Finskoj, ili rješavanje statusa manjina između Danske i Njemačke, u kojima je usuglašen najviši stupanj autonomnog organiziranja manjina, a u kojem i manjina i većina nalaze svoj interes.           g