Arhiv tekstova
Izravna kontrola na terenu
Mnogi naši čitatelji vjerojatno ne znaju da postoji »inspektor« zadužen za kontrolu i nadzor nad ravnopravnom službenom uporabom jezika na teritoriju Vojvodine.
Miroslav Kuhajda, savjetnik tajnika u Pokrajinskom tajništvu za upravu, propise i nacionalne manjine, zadužen je za nadzor nad službenom uporabom jezika i pisma.
»Ukupnu tematiku službene uporabe jezika i pisma dobili smo Omnibus zakonom prošle godine člankom 18. koji predviđa pravo vršenja nadzora nad službenom uporabom jezika i pisma na teritoriju AP Vojvodine. U drugom dijelu tog članka govori se da AP Vojvodina ima pravo i urediti tu oblast, što smo mi svibnja mjeseca i uradili kad smo donijeli Odluku o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene uporabe jezika i pisma u pokrajini Vojvodini. Ovdje smo detaljnije razradili ona pitanja koja nisu bila regulirana zakonima prije svega Zakonom o službenoj uporabi jezika i pisma Republike Srbije«, kaže Kuhajda.
STATUTI OPĆINA: U Odluci se bliže uređuju pojedina pitanja iz oblasti službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriji Vojvodine u radu organa državne uprave, Pokrajine, lokalne samouprave, javnih poduzeća i ustanova. Odluka bliže uređuje i pravo na izbor i uporabu osobnog imena, izdavanje javnih isprava, uporabu jezika u oblasti privrede i usluga, ispisivanje naziva mjesta, ulica, naziva organa, organizacija i firmi i druga pitanja.
Činjenica je da je posljednjih petnaestak godina dominirao općenito negativan odnos prema nacionalno-manjinskim kulturama i da se nastojalo potisnuti manjinske jezike iz službene uporabe. O prvim koracima u nastojanju da Odluka ne ostane samo mrtvo slovo na papiru, već da se primjenjuje u praksi, Miroslav Kuhajda kaže: »S radom smo počeli u svibnju prošle godine i kao prvo obišli smo sve općine. Koincidencija je bila da su se u to vrijeme radili novi statuti općina, te je to bila dobra prilika dati neke sugestije. Na dvadeset i jedan statut dali smo svoje mišljenje kako bi trebalo riješiti stvari iz ove oblasti. Stanje je bilo veoma zapušteno, nemar je vladao u vezi ovih pitanja pa smo u velikom broju slučajeva krenuli od nule. Postoje i takva mjesta gdje su zadržane još od ranije dobre tradicije, na primjer u potiskim općinama, gdje je onda puno bolja situacija, ali općenito, situacija je bila loša. Nakon toga poslali smo svim općinama dopise što bi prema našem mišljenju trebalo raditi. Imamo različitih situacija po pojedinim općinama, ali očigledno je da je iza nas jedan period u kojem su se na potpuno drugačiji način ova pitanja sagledavala, regulirala i kako se radilo«.
NOVI MOMENTI: Uporaba jezika određene manjine ovisi o tome je li on statutom općine utvrđen kao jezik u službenoj uporabi. Naime, u Saveznom zakonu o zaštiti nacionalnih manjina je rečeno da one općine koje imaju u svom statutu službenu uporabu jezika, nacionalne manjine ga i zadržavaju. To je stečeno pravo koje nije moguće promijeniti. Novih momenata ima kad se govori o naseljenim mjestima, odnosno selima. »U svakom mjestu gdje je preko 25 posto jedne nacionalne manjine insistirat ćemo da se uvede na tom teritoriju službeni jezik. Kad je u pitanju hrvatska nacionalna manjina ovaj uvjet ispunjavaju i ovo je pravo potrebno realizirati u pojedinim naseljenim mjestima u sljedećim općinama: u općini Apatin u Sonti, u općini Sombor u Bačkom Brijegu, i Bačkom Monoštoru, u općini Srijemska Mitrovica u Staroj Binguli, i u općini Šid u naseljenom mjestu Sot. Mi ćemo i nastojati da se to realizira.« kaže Kuhajda. »Postoje slični primjeri i kad su u pitanju i druge nacionalne manjine, »tako u Pančevu Statutom Općine nije predviđena službena uporaba jezika i pisma niti jedne nacionalne manjine. Mi smo prije dva tjedna bili u Banatskom Novom Selu, gdje ima preko 30 posto Rumunja, i tražit ćemo da se tamo uvede rumunjski, a u drugim mjestima u Općini Pančevo, kao što je na primjer Jabuka i Ivanovo, da se uvede makedonski, mađarski i bugarski jezik i pismo kao službeni«.
Odlukom je uređeno da i organi državne uprave, javnih poduzeća, ustanova i službi osnovanih za cijeli teritorij Republike Srbije, a čije se sjedište nalazi na teritoriju Vojvodine, također moraju primijeniti isti princip odnosno ispisivati svoj naziv i na jezicima koji su u službenoj uporabi u određenom mjestu. Kakva je trenutačno situacija i što se čini ukoliko netko ne poštuje propise? »Već rujna prošle godine primijetili smo kako su kod velikog broja republičkih institucija i organa, koji se najčešće nalaze u zgradama skupština općina, ploče s nazivom institucije ispisane samo na srpskom jeziku i najčešće na ćiriličnom pismu.
Krenuli smo i tu s jednom širokom akcijom, u okviru naših nadležnosti, da se i to uredi. Puno toga je i urađeno. Najznačajnije je da smo krenuli u srpnju ove godine s direktnom kontrolom na terenu u smislu vođenja cjelokupnog upravnog postupka. To znači konstatiranje zapisnikom, izdavanje rješenja, čak i podnošenje prekršajnih prijava, tako da u ovom trenutku imamo nekoliko prijava u procesu rješavanja.«
ZAKONSKI PARADOKSI: Tomislav Žigmanov, član Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća zadužen za službenu uporabu jezika i informiranje je skeptičan u kojoj mjeri je u sadašnjem političkom kontekstu i organiziranosti hrvatske zajednice moguće ostvariti postojeća prava: »Cijelo je pitanje službene uporabe jezika određeno formalno-pravnim okvirom, prije svega Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, zatim Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, Zakonom o službenoj uporabi jezika, te drugim zakonskim i podzakonskim aktima. Kao što znate, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina propisuje da su lokalne samouprave dužne uvesti u službenu uporabu jezik one manjine koja na tom prostoru broji više od 15 posto ukupnog stanovništva. Po tom kriteriju hrvatski jezik ne može biti u službenoj uporabi nigdje, što ga stavlja u a priori neravnopravan položaj u odnosu na takozvane stare manjine. Tako sada imate paradoks da tri puta više Hrvata nego li Rusina u Novom Sadu nema pravo na službenu uporabu hrvatskog jezika. Istina, zakon ostavlja prostor da jezik neke manjine bude u službenoj uporabi ako je postotak i manji, ali način na koji se to realizira nije preciziran, što znači, da to vjerojatno ovisi o konkretnoj političkoj volji. U tom smislu je i prihvaćena inicijativa u Pokrajinskoj skupštini da hrvatski jezik bude u službenoj uporabi u Pokrajini, no, ova odluka čeka verifikaciju Republičke skupštine. Međutim, nijedna lokalna samouprava gdje Hrvati čine značajniji postotak nije pratila primjer pokrajinskog parlamenta. Istina, prema Odluci o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene upotrebe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriji AP Vojvodine, hrvatski jezik može biti uveden u službenu uporabu i u svim naseljenim mjestima gdje Hrvati čine više od 25 posto stanovništva, ali to je, dopustite mi, jedna velika podvala za nove manjine, jer s kim ćete Vi službeno komunicirati, recimo, u Sonti ili Plavni, kad u tim mjestima nema niti jednog državnog tijela? Što se pak tiče pitanja oko naziva mjesta, tu Hrvati nemaju prevelikih problema: osim nekoliko toponima u Srijemu koji se moraju prilagoditi hrvatskom standardu (na primjer, Srijemska Kamenica, Srijemski Karlovci, Srijemska Mitrovica) i eventualno nekoliko u Bačkoj, vojvođanski Hrvati, za razliku od recimo Mađara, nemaju previše svojih toponima koji bi se razlikovali od postojećih…
No, važno je pripomenuti da mi još uvijek nemamo koordinirane aktivnosti na ovome planu. Recimo, nitko iz IO HNV-a nije bio upoznat s inicijativom o raspisivanju natječaja za lektora za hrvatski jezik u pokrajinskoj administraciji, koji uz to nije ni uspio. Isto tako, ne zna se što se sve čini na planu službene uporabe hrvatskog jezika u subotičkoj Općini… Tako ispada da se zbog vlastite infantilnosti čine koraci koji više služe kompromitaciji nego što rješavaju probleme.
Na koncu ću još napomenuti da cijela stvar oko uspostavljanja hrvatskog jezika kao službenog i uloge u tome procesu HNV sliči pomalo na unaprijed određenu simulaciju – kako se drugačije može tumačiti činjenica da HNV nije pozvan ni na jedan konzultativni sastanak kada su određeni akti pripremani, recimo spomenuta Odluka, već se od njega traži samo da u vezi tog pitanja nešto učini, pri čemu nisu osigurani elementarni preduvjeti za normalno funkcioniranje Vijeća, i to oni novčani. Jer, oprostite, to su ipak poslovi koji pretpostavljaju profesionalni angažman, a ne aktivitet kojeg se sjećamo iz rada savjeta mjesnih zajednica.«
POZITIVAN PRIMJER: Kako sve ipak nije tako crno govori činjenica da su u Subotici tri jezika sa svojim pismima, hrvatski, mađarski i srpski, u službenoj uporabi već desetak godina. Uporaba sva tri jezika ograničena je u izvjesnoj mjeri postojećim ljudskim resursima, jer za sada u Općini ne postoji uposlen prevoditelj odnosno lektor za hrvatski jezik. Nesumnjivo je, ipak, nastojanje u lokalnoj samoupravi da se komunikacija s pojedinim nacionalnim zajednicama odnosno nacionalnim institucijama odvija na odgovarajućem jeziku, i daleko je bolja praksa nego što je to bilo ranije, ili što je to u drugim gradovima. Svi nazivi lokalnih organa i službi ispisuju se na sva tri jezika a ove godine inicirano je i da sva javna komunalna poduzeća u Općini Subotica svojim statutima uvedu uporabu sva tri službena jezika što je i učinjeno.
Uporaba hrvatskog jezika međutim ne ovisi samo od državnih, pokrajinskih ili lokalnih organa već u velikoj mjeri ovisi i o tome koliko će Hrvati prakticirati i zahtijevati ostvarenje postojećih prava. Tako u Subotici, gdje je hrvatski jezik u službenoj uporabi, mogu se ostvariti različita prava kao što su: pravo na javne isprave - osobne iskaznice, svjedočanstva i druge na hrvatskom jeziku, pravo obraćanja, usmeno i pismeno, različitim službama i organima na vlastitom jeziku i pravo da mu se osigura usmeni, odnosno pismeni odgovor na jeziku na kojem se obratio, i drugo.
Pitanje je samo da li to stanovnici Subotice znaju i da li su spremni trpjeti uobičajeni komentar kako se ovdje nikada nije govorio hrvatski jezik. Grobovi naših predaka, koje smo posjetili prošlog tjedna, nam međutim dokazuju da je hrvatski jezik sve do sredine dvadesetog vijeka bio prisutan u Vojvodini. g
