Arhiv tekstova

Govorimo li lažno?

Nešto se govorka, a saznat će to uskoro i javnost, da se u Banovini uveliko priprema »promo materijal« koji opisuje što je sve od studenog 2000. godine do sada pokrajinska vlast učinila, koliko je novca i gdje uložila. Ako izuzmemo prilično nedokazane, a samim tim i neozbiljne glasine o navodnoj vezi Nenada Čanka s čovjekom kome se sudi za nekoliko teških krivičnih djela, dužnosnici pokrajinske razine za sada se ne nalaze na panoima kojima G17 plus i mlađani Dinkić obično na konferencijama za tisak uveseljavaju prisutni novinarski svijet.
    Je li zato što su u Vojvodini političari poštena momčad nesklona korupciji, mitu i zlouporabi ili zato što novosadski G17 plus nema svog Dinkića, a otporašima Lazukiću i Brančiju nestaje streljiva, tek ovdje se perorezi izgleda ne kupuju novcem poreskih obveznika.
NEUGODNA PITANJA: Sve nam to može uljepšati dan, razveseliti misli i napokon nas uvjeriti kako smo drugačiji i bolji od drugih. Ali, iznenada, baš na promociji povodom prvog broja časopisa na romskom jeziku »Them«, koji je osnovala Skupština Vojvodine, pojavi se u neobveznoj konverzaciji nezgodno pitanje: »Kako objašnjavate da je Ivan Stambolić ubijen (i bačen u vapnenu jamu) upravo u Vojvodini, da je baza Crvenih beretki bila smještena u Vojvodini, da je najveća ilegalna tvornica ekstazija na Balkanu otkrivena u Vojvodini, da je najveća tiskara lažnih eura provaljena upravo u Vojvodini, kako to da je mafija tako dobro organizirana upravo u Vojvodini da je čak u Novom Sadu imala i svog inspektora (ili inspektore).«
    Ono što je nedvojbeno jest da postoji nekakva »druga Vojvodina«, tamna, i mračna, i kužna. Dakle, govoriti o Vojvodini kao jednoznačnoj plohi gdje sve mora biti vidljivo i »na tapetu«, a gdje su lopovi s one strane Dunava i Save, a mi smo, naravno, s ove strane, znači o Vojvodini govoriti lažno. Ako nećemo govoriti lažno, moramo postaviti čitav niz pitanja koja nije moguće rasvijetliti, a da se ne rasvijetli prošlost. Prošlost, ali ne ona davna, ne pluskvamperfekt.
    »U našem podneblju prošlost zna banuti u živote novih generacija na najgrublji način«, kaže u tekstu koji je objavljen u »Dnevnikovoj« rubrici »Pogledi i mišljenja« Mirko Čanadanović, komunistički disident liberalske provenijencije, reagirajući na intervju Nikole Kmezića, komunističkog tvrdolinijaša dogmatske provenijencije, objavljen u listu »bez kojeg se više ne može« 26. listopada ove godine.
    Nikola Kmezić pripada onoj generaciji političara koja je politički nemilosrdno srubila upravo generaciju Mirka Čanadanovića.
ZAOSTAVŠTINA PROŠLOSTI: Upravo su Kmezić, Doronjski i drugovi kreirali ideološku sliku političkog, društvenog i ekonomskog života Vojvodine od početka sedamdesetih, pa nadalje. Njihove »ideje« zasnovane na bespogovornom pokoravanju Partiji, u sedamdesetim su ostvarene kao poslušničko sluganstvo po komitetima, strah za vlastitu kožu, prevrtljivost i intriga. Kao društveni rezultat svega toga imali smo policijsku državu (policijsku Vojvodinu) u kojoj tužilaštva rade udarnički u ritmu policijsko-partijske glazbe. Nije ni čudo što je onaj koji je najbolje poznavao taj mehanizam, pa i sam postao njegovom žrtvom, Mirko Čanadanović, odlučio reagirati na izrečene stavove gospodina Kmezića. Tim prije što se ne slučajno baš na stranicama jedinog vojvođanskog dnevnog lista na srpskom jeziku protura stara tendenciozna i pogrešna teza o ostvarenoj punoj autonomiji koja je postignuta navodno tek Ustavom iz 1974. godine.
    Naravno, ona se ovdje stavlja u kontekst umanjivanja zasluga prethodnog »liberalskog« rukovodstva za stvar autonomije, pa gospodin Čanadanović mora citirati (o ironije, o sarkazma!), tekst Stevana Doronjskog objavljen u »Savremenosti« 1974. godine u kojem se kaže: »Pitanje autonomije postavljeno je na dnevni red već u prvim amandmanima 1969. godine, a rješenja su konačno uobličenje dobila 1971. Time počinje novo razdoblje ustavnog razvoja autonomije.«
    Kako shvatiti ovo reagiranje? Svakako nije riječ o želji da se politički utječe. Prije bi se moglo reći kako je ovo pokušaj ne tumačiti i tvrditi, nego skrenuti pažnju na olako tvrđenje. Ovo je upozorenje kako mi zapravo još ništa i nismo ozbiljno istražili sve što se istražiti može o novijoj političkoj povijesti Vojvodine, a da je to neophodno. Pitanja koja sebi danas možemo postaviti, pa čak i korijeni političkih sukoba na autonomaškoj sceni, nisu bez veze s onim što se događalo znatno prije »jogurta«. Zašto je nešto trulo u državi našoj i bolesno, i zašto je baš ovdje bilo tako lako okrenuti prsluk naopačke?                      g