Arhiv tekstova
Pjesništvo kao glas života
Gustav Krklec, hrvatski pjesnik, prevoditelj, feljtonist, putopisac i kritičar rođen je 23. lipnja 1899. godine u Udbinji, predgrađu Karlovaca, no djetinjstvo je proživio u zagorskome selu Maruševac, gdje pohađa osnovnu školu. Gimnaziju pohađa u Varaždinu, Zagrebu i Sušaku, a zatim studira filozofiju u Zagrebu. Uz poeziju, Krklec rano počinje pisati feljtone i surađivati u novinama i časopisima. S Antunom Brankom Šimićem uređuje znameniti časopis »Juriš«. Kao reporter »Glasa SHS« odlazi u Beograd i u tome gradu živi od 1922. godine do kraja Drugog svjetskog rata, kada se vraća u Zagreb. Gustav Krklec je djelovao u nizu zagrebačkih i beogradskih redakcija, a između 1929., i 1933. godine bio je urednik »Nolita«. Nakon kraja rata redaktor je Nakladnog zavoda Hrvatske i izdavačkog poduzeća »Zora«. Od 1951. godine redoviti je član JAZU. Gustav Krklec uspio je u životu biti i boem i akademik. Često je živio na margini društva, ali je poznavao Babelja i Hemingwaya. Umro je u Zagrebu 30. listopada 1977. godine.
Gustav Krklec se u književnosti javlja gotovo istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. Nakon Prvog svjetskog rata Krklec je objavio dvije zbirke pjesama »Lirika« 1919. godine i »Srebrna cesta« 1921. godine, koje su doživjele velik uspjeh, a 1919. godine tiskana je i njegova drama »Grobnica«. Krklečeva zbirka »Srebrna cesta«, pogotovo istoimena pjesma, manifest je jedne subjektivno transponirane lirske osjećajnosti. Iako dijete ekspresionističke generacije, Krklec je ipak otvoren za različite poticaje. Crpio je ne samo iz matoševske tradicije, već i iz poezije Vidrića, Nazora i ranog Krleže. Njegove zbirke pjesama »Darovi za Bezimenu« (1942.), i »Tamnica vremena« (1944.), mogu se usporediti s najboljim zbirkama svoje generacije. Gustav Krklec napisao je više zbirki pjesama za djecu, te majstorske dnevno-kritičarske zapise »Lica i krajolici« (1954.), i »Pisma Lipnjaka iz provincije« (1959.), u kojima pokazuje izniman dar za uočavanje i opis pojedinosti. Krklec je doživljavao svoje pjesništvo kao glas života, a tome glasu ostaje vjeran i u jednako važnom dijelu svoga stvaralaštva – prevodilaštvu. Sa dr. Slavkom Ježićem uredio je »Antologiju svjetske lirike« 1957. godine.
Poezija Gustava Krkleca rođena je u vihorima Prvog svjetskog rata, u času kada na hrvatskom književnom horizontu odzvanja buntovna i neodoljivo individualna Krležina pjesnička riječ, ali Gustav Krklec svojom lirikom kao da djetinje zagledanih očiju stupa u taj krvavi kaos prvih desetljeća prošloga stoljeća. Pjesnik je osjetio tu tragiku, mada njegovi stihovi nemaju tako izrazitu direktnost Šimićevog ili Krležinog vokabulara. Književnik Branislav Glumac bilježi o poeziji Krkleca kako »upravo to izvanredno shvaćanje i osjećanje tragike zbiljnosti čini sintezu ranog i kasnog Krklečevog pjesništva«. Nesklon pravcima, »izmima« i proklamiranim strujama, pjesnik Gustav Krklec ostao je neprestano vezan uz svoje intimne preokupacije, koje se u krajnjoj točki perspektive ipak slijevaju u naše, općeljudske perspektive. »Ispod površine blage čulnosti i fine senzualnosti, pejzažističko-ugođajnih pjesama živi i tragika jedne individue, čak jednog pokoljenja i odraz društva koje je tu tragiku uvjetovalo«, piše među ostalim Branislav Glumac o poeziji Gustava Krkleca.
U ranoj lirici Krkleca dominantan je slikarski element. Vizualno doživljavanje svijeta u lirici Krkleca sadrži fenomen kretanja koji je prisutan u svim lirskim motivima ovog pjesnika. Historija se umiješala u liriku Krkleca i tako će pjesnik stići do dviju knjiga »Tamnica vremena« i »Darovi za Bezimenu« kojima će nam dati najtrajnije stihove u cijelom njegovom lirskom opusu. Sunčana, svijetla i raspjevana lirika suočila se s tminom epohe. Tragika i bunt u ime ljubavi i humanosti zgusnut će se u lirici Krkleca, da bi u knjizi »Žubor života« (1955.), dobila svoju blagu, pomalo filozofsku poantu. Iz elegičnih rima i soneta izvire nenametljiva misaonost, te transcendentalna nagnuća i preokupacije pjesnika, a o tim stihovima Antun Šoljan bilježi kako je Krklec metafizički pjesnik »koji pjeva o dvostrukosti ovozemaljskog života«. Unatoč tome što je poezija Gustava Krkleca dijelom nastajala u vremenu kataklizmi, njegove pjesme imale su uvijek dovoljno svjetlosti koja pretvorena u poetski sjaj riječi traje i danas.
Crvena jesen
Šume pjevaju crvene jesenje psalme
krošnje šumore, šušte, i krvavo lišće
pada i prosiplje putove, kojima idu
bolesna djeca u sumrak.
Šume su narod visokih jela i smreka
i svako stablo svoju radosnu dušu ima,
i svako stablo diže svoju ponosnu dušu,
da je probije zlatni, užareni tračak
jesenjeg sunca.
Hrastovi stari su mrki šumski čuvari.
Oni idu korakom strogim okolo šume
i nose u rukama gnijezda plašljivih ptica,
legla zvjeradi šumske
i žir.
A kasno jesenje sunce za njima ide polako,
i aureolom zlatnom silne glave im kruni,
u čupavoj kosi sja!
Priredio: Z. Sarić
