Arhiv tekstova
Učenje patera Jamesa
U prošlom broju pokušao sam podijeliti s vama jedno razmišljanje o potrebi reevangelizacije kao novog pastoralnog poslanja Crkve. Uistinu je novo jer do naših vremena unutar Crkve su nastajali mnogi problemi pa su se iz tih problema i sukoba rađali raskoli ili događale shizme. Međutim, masovni odlazak vjernika u nevjerstvo je jedan pojam i proces novijeg datuma. Kad kažem novijeg, onda mislim na stoljeća od racionalizma na ovamo. Kuda je taj proces doveo najbolje se danas vidi u američkom društvu, jednako kao i u europskom. Europa je slična staroj neplodnoj baki, a k tome još i onoj koja ne podnosi sebe, a »prigovara svima u kući«.
Crkva u Europi, osobito po službi Ivana Pavla II., jasno uočava potrebu temeljite reevangelizacije ili novoga navještaja kršćanstva i jedinog spasenja po Isusu Kristu onima koji su se u kršćanstvu »ohladili« ili od kršćanstva otpali. Jasno da je to vrlo težak i zahtjevan posao, u kojem će Crkva u Europi ili opstati ili nestati. Vjernici vjeruju i to utemeljeno da Duh vodi Crkvu i zajedno s Ivanom Pavlom II. vjeruju u svoje poslanje reevangelizacije i stoga se jasno razabiru putovi autentičnoga naviještanja Evanđelja, a što je još važnije, autentičnoga svjedočenja Evanđelja.
SUSRET BOGA I ČOVJEKA: Ovih dana u Subotici smo mnogi na »opipljiv« način osjetili istinitost ove tvrdnje. Među nama je boravio i žarom nove evangelizacije karizmatskoga tipa imao duhovnu obnovu pater James Manjackal. I nas koji smo to organizirali, a i svakog sudionika je začudilo koliki se broj ljudi odazvao i kako je jedna od najvećih crkava u Subotici danima bila premalena. I nisu na te susrete, koji su trajali satima, dolazili rubni kršćani ili upitni kršćani, nego su dolazili oni koji su stvarno vjernici i duboko u duši osjećaju da i te kako imaju što mijenjati u sebi, da bi postali još autentičniji i svjedoci i navjestitelji Evanđelja. Tumačio tko ovaj fenomen kako god hoće, on se ipak dogodio. U nekim momentima crkva je bila mjesto događanja i susreta Boga i čovjeka do te mjere da se izgubio osjećaj za vrijeme i sve ostale ljudske tegobe.
I što sada nakon odlaska patera Jamesa? Čini mi se da je važno istaći da je temelj i uzrok svega onoga što nas tišti ono na što je pater James radikalno ukazao, da je izvor svih naših nevolja mržnja, svađa, ogovaranje i kleveta. Zatim da je život, koji ne priznaje red vrednota onako kako ih je u naša srca i savjest upisao Bog, rušitelj svakog zdravog života, osobe, obitelji i društva. Stoga je na koncu mogao sažeti zadatak onima koji su ga četiri puna dana slušali, zajedno molili i slavili, a to je osobna molitva susreta s Isusom Kristom u srcu i savjesti po mogućnosti dnevna, ali svakako nedjeljna Euharistija, obiteljska molitva, susret sa zajednicom onih s kojima se zajedno surađuje i moli i konačno dnevno čitanje Božje riječi – Svetog pisma. Time je baš onim kršćanima, koji su se na ovaj seminar osjetili pozvanima, dao zadatak kojega se ne mogu odreći i vratiti se u okvire »običnog«, nego jednostavno trebaju biti »neobični« jer reevangelizacija je radikalni zaokret od onog običnog k onom »neobičnom«, da bi istina evanđeoska zasjala u punini. Ne može se kršćanin baš kao kršćanin lišiti odgovornosti za svoje poslanje ni prema svojoj osobi, ni prema svojoj obitelji, kao ni prema društvu.
VRIJEME JE SUOČITI SE SA SOBOM: Svakog pojedinca tište problemi do mjere da ih mora rješavati ako želi opstati. Više nema vremena bježati od sebe. Opasno je. Treba se suočiti sa sobom i postaviti pitanje: što ja mogu učiniti, što ja trebam učiniti od sebe i za sebe? Jednako tako, pred nama su i naše obitelji. Na trećem pastoralnom pohodu Ivana Pavla II. u Hrvatskoj je moto bio upravo obiteljski. I mi ne možemo nikakvu obnovu započeti i ponadati se boljitku, ako kvalitativno ne promijenimo odnos u obitelji. Ona mora biti ono što jest po svojoj naravi i po kršćanskom poslanju. Konačno, ne smijemo zaboraviti svoju suodgovornost za društvo. Vremena su izazovna, teška i vrlo odgovorna. Nadbiskup Hočevar je ovih dana napisao: »U dubini osjećamo, da smo u nekom važnom i odlučujućem momentu, koji nas stavlja pred ispit. Na tom ispitu trebamo odgovoriti na pitanje da li u nama ostaje sve to kao jedan osamljeni događaj, bez povezanosti s prošlošću i budućnošću, ili će ovo događanje u nama samima i u našim zajednicama roditi trajnim događanjem, to jest novim procesom dozrijevanja? Da li ću kao Ivan Pavao II i Majka Terezija uspjeti čitati ‘znakove vremena’ i na njih se odazvati kao njih dvoje? Da li ću postati tako odgovoran za Crkvu i čovječanstvo kao njih dvoje? Da li ću tako intenzivno založiti svoj život za spas ljudi, za svetost Crkve, za zajedništvo među ljudima kao njih dvoje…? Stojimo pred velikim izazovima u društvu i Crkvi. Ne možemo svi doslovno slijediti velikane, ali trebamo intenzivirati svakidašnje služenje Bogu i čovjeku.
Pred nama su izazovi izbora i promjena u društvu. Da li se kao kršćani možemo »oprati« od odgovornosti za taj fenomen u društvu ili moramo intenzivirati molitve i to žarko i puni povjerenja da smo kao kršćani dužni doprinijeti budućnosti ovoga društva odgovorno, molitveno i zauzeto? Možemo li dakle moralno stati pred izazov društva u duhu razjedinjenosti, svađe, sukoba? Ili možda trebamo molitveno mijenjati sebe i dati sve od sebe da među nama bude što manje razdora i što manje sumnje da želimo apsolutno samo jedno: bolje sutra. Dakle, odgovorni smo za to »sutra«. Svatko na svoj način, ali kvalitetnim življenjem Evanđelja i molitvom za ovo društvo, dužni smo pomoći da se sve dogodi bliže i jače po Božjoj negoli po našoj volji. Zato je angažman oko društvenih problema i te kako glas Božji i glas Crkve da preuzmemo na sebe odgovornost stvaranja boljega društva ostvarujući bolje odnose s Bogom, sa sobom i sa zajednicom u kojoj živimo i s kojom živimo. Dakle što dalje? Vrijeme je kratko i više ga nemamo za strančarenja, prepirke i svađe. Ostaje samo jedno vrijeme koje mora biti ispunjeno molitvom, suradnjom i radom za stvaranje odnosa u društvu, za koje moramo vjerovati da je po Božjoj volji takvo, u kojemu će čovjek čovjeku biti brat. g
