Arhiv tekstova
Ujedinjenje Južnih Slavena – Kraljevina SHS
Svi panslavenski, slavenski, austroslavenski i jugoslavenski pokreti i ideje bit će motivirani nezadovoljstvom postojećeg stanja unutar onih država u kojima su se Slaveni, sticajem povijesnih okolsnosti, našli. Juraj Križanić je studirao u Gracu i Rimu i dobro je poznavao planove i nastojanja germanske i romanske grupe naroda. Kao Slaven-Hrvat poznavao je i stvarno stanje slavenske grupe naroda. Imao je viziju i želju da se svi Slaveni ujedine, pa će tek onda biti ravnopravni, ako ne i jači, od spomenute dvije grupe naroda. Potrošio je cijeli svoj život i ogroman znanstveni i pastoralni rad na objedinjavanje Slavena. Vidio je ujedinjene Slavene kao najmoćniju državu svijeta. No, njegovu viziju nisu niti razumjeli, niti podržali ni Slaveni, naročito ne neslavenskih narodi.
OBJEDINJAVANJE SLAVENA: Sličnu sudbinu je doživio i austroslavizam i njegovi djelatnici. U Monarhiji su činili veliki broj. Bili su unutar germansko-mađarsko-rumunjske barijere, pa im je to znatno otežavalo suradnju, usklađivanje, pa i ujedinjenje. U Monarhiji su se našli: Hrvati, Slovenci, Ukrajinci, Srbi, Slovaci, Česi i, ponekad i Poljaci. Velike carevine, Austrija, Rusija i Turska, nisu imale nikakovog razumijevanja za njihove potrebe. Uvijek su ih koristili, i iskoristili, za svoje političke i ine ciljeve. Rusija je htjela sve Slavene u svojoj carevini, što je značilo potiranje posebnosti i asimilaciju. To isto su radile i Austrija i Mađarska. Na tome se nastojalo čak i onda, kada su te države već proklamirale demokratsko načelo o ravnopravnosti naroda na samoupravu i samoopredjeljenje. Nemanje sluha za slavenske narode Monarhiju će dovesti do raspada, a Slaveni će pokušati novu viziju ili utopiju – jugoslavizam.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine pojačat će se aktivnosti Južnih Slavena oko ujedinjenja svih u jednu zajedničku državu. To će biti mukotrpan i dug proces. Otežavajuća okolnost je bila i u tome, što su Hrvati i Slovenci, pa i Srbi i Hrvati (Bunjevci i Šokci) u Južnoj Ugarskoj bili u sklopu Monarhije. Bivali su mobilizirani u vojne postrojbe Monarhije i morali su se boriti protiv Srbije, koja je prva bila uvučena u ratne sukobe, nakon atentata na prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu. Simpatije svih Južnih Slavena u zemljama zahvaćenim ratom, pa i onih u iseljeništvu, bile su na strani Srbije. Oživljavaju se pokreti i udruge, koja su već otprije postojala, a radila su na objedinjavaju Južnih Slavena. Poznato je koliko je Strossmayer radio na slozi i objedinjavanju Južnih Slavena. Na inicijativu Supila, Čingrije i Trumbića hrvatski narodni zastupnici na Rijeci 1905. godine donose Riječku rezoluciju, koja naglašava potrebu suradnje Srba i Hrvata. Zadarskom rezolucijom prihvaća se Riječka rezolucija, pa je već 1905. stvorena hrvatsko-srpska koalicija. Hrvatski političari toga vremena bili su sigurni da će oslobođenje i osamostaljenje Hrvata pomoći ujedinjenje svih Južnih Slavena. Hrvati u Americi napad na Srbiju smatraju svojom narodnom stvari i organiziraju potporu. Organizacija Hrvatska straža u Južnoj Americi, 3. 8.1914. godine poziva Hrvate i ostale Južne Slavene da priteknu u pomoć Srbiji. U Rimu Meštrović i Trumbić osnivaju Hrvatski odbor, iz kojega će nastati Jugoslavenski odbor, protestira protiv napada na Srbiju, jer to smatra napadajem i na hrvatski narod. Srbija u svom manifestu od 29. 7. 1914. godine, u kojem objavljuje da je napadnuta, računa i na Hrvate i Srbe u Monarhiji. Kralj Nikola u svojoj proklamaciji Crnogorcima apelira na jedinstvo Južnih Slavena. Srpska vlada, 6. 12. 1914. godine, postavlja kao svoj ratni cilj oslobađanje Srba, Hrvata i Slovenaca od austro-ugarske vlasti. No, uz sva ta silana oduševljenja i nastojanja oko ujedinjenja, ubrzo će doći i do značajnih neslaganja. To će naročito doći do izražaja u Jugoslavenskom odboru, koji je osnovan 30. 4. 1915. sa sjedištem u Londonu. Nikola Pašić je imao drugačije mišljenje i želju da Srbija proširi svoje teritorije. Stoga nije želio da nekakav odbor predstavlja Srbe i Hrvate u Monarhiji. Supilo je saznao da sile Antante žele dio hrvatskog teritorija ustupiti Italiji. Tada je počela živa aktivnost da se to spriječi, ali uzalud. Potpisan je tajni Londonski ugovor, kojim se dijelovi Hrvatske prepuštaju Italiji. Mišljenje Nikole Pašića, kao zastupnika srpske vlade i Jugoslovenskog odbora, naćiće približno zajedničko rješenje u Krfskoj deklaraciji 1917. godine.
STVARANJE DRŽAVE: Predstavnici Hrvata, Srba i Slovenaca s područja Austro-Ugarske osnovali su 6.10.1918. godine Narodno vijeće Slvenaca, Hrvata i Srba (Narodno vijeće). Grof Andrassy 28. 10. 1918., traži, preko svoga ministra, separatni mir s Amerikom. Dan nakon toga sastaje se državni Sabor Hrvatske i donosi sljedeću odluku: »Svi dosadašnji dražavnopravno odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i Carevine Austrijske s druge strane, razrješavaju se«. Dakle, Hrvatski sabor je sebe smatrao i bio jedino legitimno tijelo za ovakove odluke. Ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom, a preko nje i s ostalim Južnim Slavenima, proglasila je Narodna skupština u Novom Sadu 24. 11. 1918. godine. Crnogorci su na skupštini u Podgorici 26. 11. 1918. godine svrgnuli s prijestolja dinastiju Petrovića i proglasili ujedinjenje sa Srbijom i ostalim južno-slavenskim narodima. U Beogradu su članovi Narodnog vijeća 28. 11. 1918. godine razgovarali s predstavnicima srpske vlade o Adresi Narodnog vijeća regentu Aleksandru i njegova odgovora na tu Adresu. U tim razgovorima nisu se spominjale najvažnije odluke Narodnog vijeća od 24. 11. 1918. godine, od kojih je najvažnija bila: »Konačnu organizaciju nove države može odrediti samo sveopća Narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca s većinom od dvije trećine glasova«. Potpredsjednik Narodnog vijeća A. Pavelić je 1. 12. 1918. godine uputio adresu regentu Aleksandru u kojoj se poziva na odluke Narodnog vijeća od 24. 11. 1918. kojom se Slovenci Hrvati i Srbi ujedinjuju sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu. Regent Aleksandar je odgovorio: »U ime Njegova Veličanstva Kralja Petra I proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.« Tako je nastala kraljevina SHS.
