Arhiv tekstova
Opraštanje jače od mržnje
»I rupčić koji imam nije moj. Sve mi je narod dao. Kad sam posljednji put prijavio provalu u župni ured i kad mi je sve odnešeno, gorko sam zaplakao. Nemam ništa, a uz to sam kao svećenik, tih petnaest godina kućio se i skrbio. Nitko nije odgovoran. Čak su mi u mjesnom uredu, gdje je bilo puno policije, rekli da će reagirati kada dobijem batine. I dobio sam ih. I nikome se nisam imao potužiti«. Ovako govori Nikola Kraljević, župnik u Hrtkovcima, i tada shvatih kako svi oni, koji se zateknu u Hrtkovcima, neminovno, ili su izbjeglice, ili će to biti.
I svećenik Kraljević, koji je ovamo došao prije četiri godine naviještati Evanđelje i radosnu vijest Isusa Krista, izbjeglica je. Živi kod svoje rođake Mare Rašo u Hrtkovcima i čita optužnice ispisane u novinama, ili mu do uha i očiju dopru one koje se šire preko TVNS i TVB. Po njihovim izvještajima, slao je novac »zengama«, primao i ispraćao emisare HDZ-a, slao mlade Hrtkovčane »u njihove postrojbe«, ima petoricu braće, istaknutih pripadnika HDZ-a i HVO-a i povezan je s zloglasnim Glavašem i Merčepom. Optužnica sustiže jedna drugu, a njeni autori nikako »nikako da pronađu Kraljevića uz sva nastojanja«. I tako se ponavlja priča o glasinama i nemogućnosti da se bilo što protiv njih učini, kao i s perjem koje se prospe iz perine, pa ga je teško u nju vratiti.
NASILJE I KLEVETE: »Svoj župni stan morao sam napustiti 12. svibnja prošle godine. Dok sam jednoj ženi izdavao krsni list, u stan su upala njih šestorica. S vrata su mi psovali ustaškog boga, papu, kardinala i govorili mi da se selim. Uplašio sam se, ali sam ih ponudio i kavom. Odbili su. Rekoše mi da moram do iduće nedjelje sve ustaše Hrvate i Mađare iščistiti iz Hrtkovaca. Suprotstavio sam se tome, rekavši kako na to nemam pravo. Niti sam vlast, a i živim s tim narodom. Jedan od njih je izvadio neki čudan, šiljast nož. Dohvatio me za kosu i zabacio glavu unazad i nož stavio pod vrat. Govorio je da će mi pokazati kako u Hrvatskoj ustaše kolju nezaštićene Srbe. Reče mi da će mi iskopati oči, posoliti ih i dati mi da ih pojedem. Prinese nož nosu i pokazivao je kako će ga odsjeći. Potom i uši. Strah. Još veći kad sam kasnije razmišljao kako bi izgledalo da je sve što je nakanio i učinio. Grdoba, ako bih ostao živ. Uvjeravao sam ih da nemam veze s Hrvatskom. Roditelji su mi u Gunji. Braće nemam, jedini mi je rođeni brat Matija umro 1957. godine, kao tromjesečna beba. Žive su mi sestre. Jedna, koja se izvukla iz Sarajeva, je u Gunji kod oca i majke, a druga je u Medulinu, kod Pule.«
Odjednom shvatih svoj položaj – ispovijedam svećenika! Spomenuh marke (300.000) koje je Kraljević po optužnici slao Tuđmanu.
»Priđe mi onizak čovjek, plav. Znam ga, ali ne po imenu. Pitao me jesam li ja Nikola Kraljević, župnik u Hrtkovcima. Rekao sam mu da jesam. On me onako malo pričepi cipelama po mojoj cipeli, pa me upita kako bi mi mogli našem ispaćenom hrvatskom narodu poslati 300.000 DEM. Rekoh mu kako ja s tim nemam nikakve veze i da ne živim u Hrvatskoj, već u Srijemu. On me ne ostavlja, ide za mnom i stalno mi govori kako bi poslao te marke, jer bi eto oni to rado učinili i pomogli ustašama. Stadoh i rekoh mu kako moje svećeničko poslanje nije da radim te stvari. On me popljuvao. Toliko mi je opsovao bogova, majki božjih i svega nedoličnoga! Preko puta, kod mjesne kancelarije i crkve bilo je puno ljudi, a moj sugovornik i dalje pljuje na mene i opali mi dva šamara. Ljudi samo gledaju i smiju se. Gledali su i kada mi je dan-dva iza toga jedan prišao i nekim čudnim predmetom, šiljatim, namještenim na malom prstu ruke, zasjekao nekoliko puta kožu na čelu. Boli i ono pljuvanje i zasijecanje kože, a još više ono mirno promatranje uz smijeh«.
Upitah se u sebi da li ta priča i »ispovijedanje« išta pomažu ovom čovjeku. Vjerujem da pomažu! Jer do sada je samo slušao optužbe bez mogućnosti da išta kaže na njih.
OČE, OPROSTI IM: »Svašta sam doživio u ovih posljednjih nekoliko mjeseci. Ostao sam živ. Dođu mi tako neki mladići u uniformi s ruskim mitraljezom i strojnicama. Vidim, idu s bojišnice, traže hranu. Nasiječem im kulena i šunke. Nemam kuhanoga. Oni slatko jedu. Otrčim, donesem piva i vina. Popiju i pojedu sve što sam im dao, a onda je jedan od njih rekao kako sam dobar čovjek, ali će me ipak ubiti, jer su za to dobili po pedeset maraka. Ponižavam se pred njima. Molim se. Tukli su me. Moje usne nakon pesničenja više se ne spajaju kako su se spajale. Vilice su mi razvaljene. Imam dva, doduše ne duboka, uboda nožem pod plećku. Isprebijan sam i svojedobno odvezen u šabačku bolnicu. Moj stan je obijen, prozori svi porazbijani. Pronašli su toga mladića koji je obio moj župni stan i iz njega odnio crkvene svetinje i sve moje stvari. Bio sam na suđenju i tamo rekao da tom mladiću opraštam i ne želim ga teretiti, kao ni sve one koji su provaljivali i odnosili što sam u kući imao. Mislio sam da ću na taj način vlast dovesti k spoznaji da ne može sve samo tako promatrati. Ne samo zlo koje je meni počinjeno, već i svim mojim nesretnim župljanima. Kad sam na sudu to svima oprostio i rekao da ništa ne tražim, za mnom je iz sudnice krenuo sudac. Gotovo je trčao i kad me sustigao pitao me jesam li svjestan što opraštam i što zaboravljam. Odgovorio sam da me tako učilo obiteljsko ognjište, moja teologija, a napose ljubav prema Isusu i svim ljudima. Tu smo završili«.
Završio i Nikola Kraljević, još uvijek svećenik i župnik u Hrtkovcima, svoju bolnu i tužnu priču o sebi. A ja pomislih na suca i njegov rastanak s Nikolom. Možda je sudac suho, legalistički konstatirao: »religiozni fanatik«. Ili, možda i nije.
Nastavit će se
