Arhiv tekstova
Prava zahtijevaju sredstva
U većini manjinskih zajednica u Vojvodini tijekom protekle godine formirana su nacionalna vijeća, čime je otvoren novi prostor za primjenu i »konzumiranje« prava manjina definirana saveznim Zakonom o pravima i zaštiti nacionalnih manjina. »Hrvatska riječ« će u sljedećih nekoliko brojeva, kroz razgovore s predsjednicima nacionalnih vijeća, predstaviti njihove aktivnosti i probleme s kojima se susreću, a prvi sugovornik je Rafail Ruskovski, predsjednik Rusinskog nacionalnog vijeća.
4Što je od formiranja do sada učinilo Nacionalno vijeće Rusina, odnosno koji su bili njegovi prvi potezi?
Prije svega moram reći da se rusinska zajednica nalazila u specifičnoj situaciji zbog toga što su prije formiranja Nacionalnog vijeća u njoj postojale dvije organizacije oformljene na općoj razini, i što su obje te nacionalne organizacije – Matica rusinska, i Savez Rusina i Ukrajinaca – pledirale da predstavljaju Rusine, a pri tom su međusobno bile suprotstavljene. Njihova suprotstavljenost je u biti bila vezana za porijeklo Rusina, i za neke druge probleme glede nacionalnog identiteta. Zato je najvažnije bilo da Nacionalno vijeće postane jedinstvena nacionalna organizacija koja će pomiriti te dvije opcije, i koja će pokušati napraviti atmosferu u kojoj bi se mogle raditi ostale akcije. Zbog toga je moj izborni program bio da nije važno tko će ući u Rusinsko nacionalno vijeće, već da neki ljudi ne mogu ući.
Međutim, pri samom kraju skupštine došli smo u situaciju da je Rusinska matica uspjela prikupiti dovoljan broj elektora, i ubaciti neke ljude koji su se i dalje nastavili međusobno svađati, i stvarati probleme koji nisu dobri za jednu zajednicu. Krajnji rezultat je da je s te liste ipak u Vijeće ušlo pet ljudi, od ukupno 18, koliko ono ima članova. Tih 13 ljudi je prihvatilo činjenicu da moramo drugačije raditi, da se moramo drugačije ponašati, da neke stvari, koje su dijelile narod i neke pripadnike nacionalne zajednice u smislu da su funkcionari nositelji kulturnih aktivnosti u pojedinim mjestima – ne treba dalje podgrijavati, već staviti sa strane i početi raditi pravi posao.
Prva stvar koju sam započeo bilo je pitanje rješavanja principa ponašanja i rada Nacionalnog vijeća, te raspodjela prava i obveza, ali i novca. Ja sam želio da, pošto je uvijek više zahtjeva za financiranjem i praćenjem aktivnosti od realnih mogućnosti, postavimo neke principe. Mi smo za ovih godinu dana na šest sjednica Vijeća, koliko smo ih održali, uspjeli napraviti te principe i ispoštivati ih. Uveli smo, recimo, princip da ako netko negdje ide, plaćamo mu polovinu troškova; ili princip da plaćamo ili pratimo samo one manifestacije koje su od značaja za cijelu zajednicu, a ne samo za određeni lokalitet, društvo, ili instituciju. Također smo donijeli princip da se podjela novca obavlja, što je veoma važno, s obzirom na to ima li netko već dio novca koji je sam osigurao, pa mu treba samo još dio. Ako mu treba cijela suma, onda obično odbijemo to financirati.
Međutim, krucijalno je to da je rusinska nacionalna zajednica, naravno, zahvaljujući Tajništvu za obrazovanje i kulturu, dobila svoj teatar, čiji je osnivač Nacionalno vijeće.
4Kako Vi osobno ocjenjujete dosadašnju realizaciju ideje postojanja nacionalnih vijeća?
Nisam zadovoljan kako napreduje osnaživanje tih nacionalnih vijeća, i to ne samo rusinskog, već i ostalih, s kojima smo u stalnoj komunikaciji. Mislim da bi se Ministarstvo za financije SCG moralo potruditi i više založiti za to da nacionalna vijeća prvo dobiju novac za svoju egzistenciju, a drugo, da dobiju ovlaštenja i prava. Osobno kao tajnik za informiranje zalažem se i za to, što je svakako već poznato javnosti, da se i osnivačka prava novinsko-izdavačkih ustanova prenesu na nacionalna vijeća. Upravo iz tog razloga što nacionalno vijeće predstavlja u biti vladu određene nacionalne zajednice, i što ona treba biti odgovorna za sve institucije te zajednice.
Što se tiče naših aktivnosti, mi smo zajedno s ostalim nacionalnim vijećima podnijeli Pokrajinskoj skupštini zahtjev da se u proračun Vojvodine ubaci svako nacionalno vijeće s teritorija Pokrajine – ukupno ih je sedam – i da im se osigura oko 3,5 milijuna dinara, što je neophodno da bismo mogli raditi godinu dana, i eventualno intervenirati ako je u pitanju neki problem. Uz to, ako je moguće, da se financira ono što je najznačajnije za neku nacionalnu zajednicu. Je li to neka stipendija, pomoć da se netko usavršava u inozemstvu, ili pomoć oko izdavanja neke knjige, časopisa, ili kupovine opreme u nekom KUD-u – o tome će uvijek odlučivati nacionalno vijeće.
4Rusinska zajednica ima status manjine već dugo. Kako se po Vašem mišljenju realiziraju prava manjina – u oblasti kulture, jezika, informiranja – poslije Zakona i poslije promjena?
Sve nacionalne zajednice, pa i rusinska, po mom mišljenju, imaju sasvim dovoljan broj institucija, KUD-ova i svega onoga što obilježava jednu nacionalnu zajednicu. Suštinski problem je imaju li te institucije, udruge građana ili kulturno-umjetnička društva dovoljno sredstava da bi se organizirali i ostvarili ono zbog čega su formirani. Mislim da je 2000. godine učinjen veliki korak naprijed, da je mnogo toga uloženo, da se točno zna koliko se daje, i ono što se mora javno reći, koliko je tko dobio novca i gdje ga je utrošio. Ta transparentnost u rusinskoj zajednici je prisutna – za svaki novac koji dodijelimo mi tražimo izvješće. Nakon toga uradimo korektivni faktor i kažemo ako nešto nije na pravi način upotrijebljeno. U tom pogledu mi imamo dobru situaciju. Dakle, mislim da je institucija dovoljno, ali da bi one trebale imati još veću podršku društvene zajednice, odnosno proračunskih sredstava.
4Kako ocjenjujete sudjelovanje rusinske zajednice u političkom životu ne samo na razini same zajednice, već na širem društvenom planu?
Nacionalna zajednica Rusina nema svoju stranku, i mislim da je neće ni imati. Smatram da nije ni potrebno; ona se uvijek opredjeljivala za politiku koja je trenutno na vlasti. Od 12 ili 13 vijećnika skupština općina u kojima žive Rusini, više od deset su predstavnici Demokratske stranke, ili stranaka koje su u DOS-u. Rusini imaju jednog zastupnika u pokrajinskom parlamentu, jednog tajnika, to je na žalost jedna ista osoba, to jest ja. Ali, činjenica je, također, da su uvijek imali opredjeljenje prema europskim integracijama, prema razvoju, civilizaciji koja nas čeka, i u koju ćemo zakoračiti prije ili kasnije. A mislim da je to opredjeljenje i ostalih nacionalnih zajednica. I ako mene pitate – sada se, recimo, dosta priča o tome hoće li slovačka nacionalna zajednica imati svoju stranku – mislim da za sve nacionalne zajednice, osim mađarske, nema adekvatnog odnosno ekvivalentnog prostora da formiraju svoje stranke, a ja sam uvjeren da to i nije potrebno.
4U jednom istraživanju utvrđeno je, da jako visok postotak pripadnika manjina u Vojvodini slabo poznaje svoja prava. S obzirom na to, koliko su građani iz manjinskih zajednica zaista spremni konzumirati svoja prava koja su im zakonom dana?
Nisam siguran da je to točno, da ne poznaju svoja prava. Mislim da je mnogo važnije pitanje jesu li neka priznata, deklarativna prava i ostvariva. Znači, kada vi kažete da manjine imaju pravo na svoj jezik, kulturne institucije, onda je neophodno osigurati novac za to. Mislim da je to razlog što neke nacionalne zajednice ne koriste ono što im je zakonom dano kao pravo. Osobno se zalažem, i to je neka novina, koju još uvijek ne prihvaćaju neki predstavnici nekih nacionalnih vijeća, da se oslobodimo tzv. folklornog tumačenja tih prava. Po mom mišljenju, nije važno hoće li pripadnik neke nacionalne zajednice dobiti glasački listić na svom i na još nekoliko jezika, nego je važno tom pripadniku omogućiti da ima novca u svom kulturno-umjetničkom društvu, za svoju knjigu, za tiskanje svojih udžbenika, za slanje nastavnika u sredine gdje ima manje pripadnika nacionalne zajednice kako bi se organizirala nastava na materinskom jeziku. Ja sam zbog toga mogao bih reći spreman na trgovinu – da država ne radi ono što bi se moglo nazvati folklornim održavanjem prava nacionalnih manjina, nego da se realno, kroz konkretne projekte izražavaju ta prava, i tada ćemo vidjeti koliko će nacionalne zajednice koristiti ta prava.
Suština je, dakle, je li to pravo samo folklorno, ili realno iskoristivo. Imate, recimo, mogućnost da neka stranka pokrene parnicu na svom jeziku, i onda bi se cijeli postupak morao voditi na tom jeziku, što znatno komplicira sve. Mislim da to nije očitovanje nekog prava, da nije tako važno da neki pripadnik manjinske zajednice to ostvari kao svoje pravo. Suština je da moramo ipak biti realni, u skladu s činjenicom da imamo šest jezika u službenoj upotrebi u Vojvodini, da budemo realni u smislu kako određena prava koristiti, a da to ne bude na granici, da tako kažem, neke zlouporabe, odnosno neadekvatnog i nerentabilnog korištenja određenih prava.
4Kakva je situacija na planu izobrazbe u zajednici vojvođanskih Rusina?
Đurđevo, Kucura i Ruski Krstur imaju osnovno obrazovanje na rusinskom jeziku. U Ruskom Krsturu to su tri odjela, u Kucuri i Đurđevu po jedan. U ostalim mjestima gdje žive Rusini izobrazba na materinskom jeziku je fakultativna, i tu, u stvari, dolazi do najviše problema. Problem je osigurati putne troškove i nadoknadu onim profesorima koji žele održavati tu fakultativnu nastavu u drugim mjestima – Vrbasu, Gospođincima, Šidu, Berkasovu, Novom Sadu.
Rusini, također, imaju srednju školu u Ruskom Krsturu, ali je za mnoge srednjoškolce problem pohađati tu školu, jer su udaljeni 50, 60 ili čak 100 kilometara. Zato je važno pitanje hoćete li imati sredstva plaćati tim učenicima putne troškove ili boravak u internatu. Treći problem je to što je na katedri za rusinski jezik ove godine samo jedan student. Ali, radit ćemo na tome da ih sljedeće godine bude više. Ako uspijemo, to će biti nešto što bi zaokružilo izobrazbu na rusinskom od osnovne škole do fakulteta. g
