Arhiv tekstova
Formiranje HNV-a otvara put ka boljem
Antun Vidić rođen je u Subotici, u kojoj je završio osnovnu i srednju školu, a koncem šezdesetih odlučio je otići u Njemačku iz koje se, usavršavajući se uz rad, zaputio put afričkog kontinenta na kojem je proveo blizu trideset godina radeći u naftnoj industriji. Osim »crnog kontinenta« posao ga je vodio Bliskim i Dalekim istokom, brojnim arapskim zemljama, radio je i u Kini, Mandžuriji i Hong-Kongu, ali i na naftnim platformama u zemljama Skandinavije. Početkom devedesetih započinje vlastiti biznis, prvo u Njemačkoj, a ubrzo i u susjednoj Mađarskoj, u kojoj danas uspješno vodi vlastitu turističku agenciju »Horvát utazási iroda« koja se specijalizirala za dovođenje mađarskih turista na hrvatski Jadran.
HR: Veći dio svog radnog vijeka proveli ste na teškim zadaćama rada u naftnoj industriji, djelujući često u teškim uvjetima vrele pustinje ili ledenih sjevernih mora.
Čovjek može izdržati sve. Ukoliko želi uspjeti u svojoj nakani, vođen nagonima i prirodnim instinktima preživljavanja u najtežim okolnostima, u stanju je nadmašiti svaku situaciju. Naravno, uz adekvatnu motivaciju, koja je najčešće izražena u novčanom ekvivalentu nagrade za uloženi trud. Kada sam ja krenuo u svijet, na samom početku novac je predstavljao motiv želje da osiguram neko materijalno blagostanje i bolju budućnost za sebe, ali i nemirni avanturistički duh koji me je vukao naprijed u želji da upoznam do tada nepoznati svijet.
HR: Vođeni upravo avanturističkim duhom, uz marljivi samozatajni rad, jedan ste od rijetkih Subotičana koji su »prošli« gotovo cijelim Zemljinim planetom, upoznajući mnoge narode različitih kultura i civilizacija. Možete li izdvojiti neku od brojnih impresija?
Još od rane mladosti bila mi je želja jednog dana upoznati daleke i neistražene predjele na koje nije kročila ljudska noga, poput Bornea ili Nove Kaledonije, dok kasniji život u ipak »civiliziranim« pustinjskim predjelima Afrike za mene osobno nije predstavljao pretjerani doživljaj. Došavši koncem šezdesetih godina, točnije 1969. godine u tadašnju Južnoafričku Uniju, u kojoj je, kao što je poznato, u to vrijeme na vlasti bila politika apartheida, dolazeći iz bivše zajedničke države koja je bila vanblokovski opredijeljena, bio sam izuzetno primljen od domicilnog stanovništva. Odrastajući u društvu koje ne poznaje rasnu diskriminaciju, uvijek sam osjećao želju zaštititi i pomoći siromašnoj i potlačenoj crnoj populaciji. U to vrijeme o Južnoafričkoj Uniji vladale su mnoge stereotipne nepoznanice, a zasigurno je većini nepoznato kako je tada bilo iznimno mnogo crnih radnika iz drugih država, koji su poput nas bili na privremenom radu u ovoj velikoj afričkoj državi. Oni su bili, kako mi to kažemo – gastarbeiteri, ali s drugačijim tretmanom u odnosu na bijele kolege.
HR: U koliko ste zemalja živjeli i radili?
Radeći na afričkom kontinentu živio sam u mnogo zemalja počevši od već spomenute Južnoafričke Unije, zatim Bocuane, Mozambika, Konga, Libije, Tunisa, Egipta, Saudi Arabije, Emirata. Poslije sam otišao u Aziju, radio sam u Kini, Mandžuriji, Hong-Kongu. Nakon povratka u Europu, živio sam u Skandinaviji, Turskoj, Nizozemskoj, Francuskoj.
HR: Na koncu svojevrsne svjetske radne odiseje odlučili ste se zaustaviti u susjednoj Mađarskoj, u njezinoj prelijepoj prijestolnici Budimpešti…
Osobno se u Mađarskoj ne osjećam, kao na primjer za boravka u Njemačkoj, potpunim strancem, jer sam kao i svi mi čovjek Panonske nizine. Za vrijeme svog dugogodišnjeg izbivanja iz Jugoslavije, u koju se nisam vraćao iz osobnih razloga, redovito sam sva tri mjeseca dolazio upravo u Budimpeštu, u kojoj sam se susretao sa svojim bližnjima. Dolazeći u ovaj grad ja sam tako reći dolazio »kući«.
HR: Uz trajni boravak u Mađarskoj jedan ste od prvih poduzetnika koji su u demokratiziranoj državi otvorili vlastitu tvrtku.
Točno. Bilo je to još 1989. godine, u doba demokratskih promjena, koje su nastupile u Mađarskoj, odlučio sam otvoriti »firmu« i započeti privatni biznis, ali bih želio naglasiti kako mi novčani moment nije bio najvažniji, već i želja da i sam budem dio te demokratizacije. Opće je poznato kako je Mađarska za nas bačke Hrvate oduvijek predstavljala, na određeni način, dio nas.
HR: Prije desetak godina pokrenuli ste Vaš HBC tj. Hrvatski Bussines Centar, koji je u početku svoga aktivna djelovanja nadomjestio poslovne aktivnosti prekinute izlaskom Hrvatske iz bivše države.
U bivšoj državi brojni međunarodni poslovni kontakti obavljali su se u većini slučajeva iz Beograda, i dirigiranom ekonomskom politikom trgovački poslovi išli su preko velikih poduzeća koja su imala sjedište u tadašnjem glavnom gradu. Osnutkom HBC-a nastojali smo nadomjestiti aktualni nedostatak i povezati prekinute poslovne kontakte hrvatskih poduzeća na ovim prostorima. Uz »Astru«, koja se poglavito bavila trgovinom šećerne repe, nije bilo niti jedne druge tvrtke koja bi djelovala na tom teritoriju i stoga smo 1992. godine otvorili »Kuću hrvatske robe« koja je djelovala sve do 1995. godine i prestanka hrvatskog dinara kao službene državne valute. Dolaskom hrvatske kune, koja je i danas precijenjena, došlo je do stagnacije državnog exporta i mi smo zbog prestanka konkurentnosti robe na tržištu bili prisiljeni zatvoriti tvrtku.
HR: Malo je poznato kako se za vrijeme prekida komunikacijskih sistema između Hrvatske i bivše zajedničke države iz vašeg ureda obavljala brojna komunikacija ovih dviju država.
U to vrijeme još nije bila razvijena internet tehnologija i uslijed prekida komunikacijskih sustava posjetili su nas odgovorni ljudi iz Zagreba i zamolili nas za suradnju i uz naš pristanak instalirana je posebna telefonska linija Zagreb – Budimpešta, u koju su se mogli uključiti gradovi bivše države. Uz to smo pomagali Hini (Hrvatska informativna agencija), Hrvatskoj televiziji, radiju, brojnim novinarima i svima kojima su bile potrebne informacije koje su stizale preko nas. Čak su i neki diplomati svojevremeno vodili pregovore ovim putem.
HR: Uveliko se govorilo kako je pokojni hrvatski predsjednik Tuđman imao izravnu telefonsku liniju s bivšim jugoslavenskim predsjednikom Miloševićom?
Mogu samo kazati kako to nije istina, jer to nije bilo uopće moguće. U to vrijeme u Beogradu još nije bilo Hrvatskog veleposlanstva, nego je samo djelovao Ured Republike Hrvatske, pa čak ni oni nisu bili u mogućnosti uspostaviti komunikaciju s matičnom državom, već smo ih mi izravno spajali s Zagrebom.
HR: Tijekom ratnih događanja uz Vaše ime se vezuje izuzetan humanitarni rad i iskazana nesebična solidarnost kojom ste značajno pomogli brojnim osobama pogođenim u ratnim stradanjima.
Na početku rata 1991. godine osjetili smo potrebu pomoći prvim izbjeglicama s ratom zahvaćenog područja okolice Vukovara, radilo se o 74 djece i 24 majke koje smo smjestili u jedno sindikalno odmaralište na Balatonu, pruživši im prvo utočište i skrb. S njima je bila i moja majka koja je, budući da govori mađarski jezik, bila tumač i posrednik u njihovoj komunikaciji s okolicom.
HR: Vaša osnovna djelatnost kojom se danas bavite je turizam, s kojim ste se počeli aktivno baviti još prije desetak godina. U to ratno vrijeme to je predstavljalo iznimno smjeli poduhvat glede okolnosti koje su bile prije sve drugo nego turističke.
Moja tvrtka se počela turizmom baviti 1992. godine, ali te godine je postojala samo želja dokazati svima da Hrvatska može turistički funkcionirati. O nekom profitu i zaradi se u to vrijeme nije moglo ni pomišljati, ali su ipak naši gosti i te godine ljetovali na Kvarneru, Istri, te otoku Krku i mi smo uspjeli negdje oko 1.500 mađarskih turista dovesti na hrvatsko more. Tih nezaboravnih i teških, za rad, trenutaka se i dan-danas rado sjećam.
HR: Danas je Vaša turistička agencija »Horvat utazasi iroda« renomirani tour operator i jedna od najjačih turističkih tvrtki u Mađarskoj.
Što se tiče hrvatskog turizma danas se »Horvát utazási iroda« broji kao jedna od najjačih tvrtki u Mađarskoj i tijekom posljednje dvije godine imali smo oko 25.000 gostiju
iz ove zemlje, a prema tablici uspješnosti realizacije bookinga smo među prvih dvanaest turističkih operatera u Hrvatskoj. Dva centralna ureda se nalaze u Budimpešti (Nagy mező utca i na Kőr útu), imamo i svoju ekspozituru u Debrecenu, dok na teritoriju Mađarske imamo preko 300 partnera koji kupuju aranžmane od nas.
HR: Odnedavno se u susjedstvu centralnog agencijskog ureda nalazi i novootvoreni luksuzni hrvatski restoran – klub »Mare Croaticum«.
Restoran je otvoren prije dvije godine u interesu širenja hrvatske kulture kroz gastronomski doživljaj užitka u izvornim specijalitetima i jelima naše nacionalne kuhinje. Oplemenjeni enterijer »Mare Croaticuma«, na čijim su brojnim vitrajima prikazane znamenite ličnosti hrvatske povijesti, ujedno je i prilika brojnim posjetiteljima da se upoznaju i zainteresiraju za našu lijepu državu. Uz gastronomsku, promoviranje hrvatskog turizma i ljepota njegova mora, osnovna je svrha ovog restorana, u kojemu se u klupskom dijelu često okupljaju naši ljudi koji žive i rade u Mađarskoj.
HR: Vaš posjet Subotici vezan je za poslovnu suradnju koju imate sa subotičkom »Birografikom« i »Rotografikom«, jednom od prvih hrvatsko-srpskih mješovitih firmi koja ima sjedište u prijestolnici sjeverne Bačke.
Poslove tiskanja našeg turističko-propagandnog kataloga obavljamo već niz godina prvo s »Birografikom«, a sada s »Rotografikom« i osobno smatram da su odavno prošla vremena koja su za nama i sada se moramo okrenuti samo prema poslovnoj suradnji. Naša je želja da »jednom nogom« budemo prisutni i ovdje, jer ja sam ipak iz ovog kraja i pripadam, na određeni način, ovdje.
HR: Kao čovjek koji i sam potječe iz ovog podneblja, a živi u susjednoj državi, kako iz osobnog ugla ocjenjujete situaciju u hrvatskoj zajednici?
Redovito, putem »Subotičkih novina«, a sad i »Hrvatske riječi«, pratim situaciju u hrvatskoj zajednici i osobno smatram da su se neke stvari mogle bolje odraditi, prije svega u vezi jedinstva u samoj zajednici. Iskreno se nadam da će, pogotovo ovi novi ljudi, koji su na čelu, a sada i »Hrvatska riječ« kao glasilo, više poraditi na jačanju zajedništva naše, hrvatske zajednice.
HR: S druge strane kako biste usporedili hrvatsku manjinsku zajednicu u Mađarskoj s hrvatskom manjinskom zajednicom u današnjoj SCG?
Osnovna sličnost između obje zajednice je sve prisutnija asimilacija s obje strane koja sve više uzima maha, a temeljita različitost je u prednosti hrvatske zajednice u Mađarskoj i njezinoj znatno olakšanoj mogućnosti, da se kroz rad hrvatske samouprave izbori za vlastite ciljeve. No, formiranjem Hrvatskog nacionalnog vijeća i djelovanjem hrvatskih stranaka stvari bi morale krenuti na bolje, sve u cilju što evidentnijeg nastojanja približavanju Europi.
HR: Jedan ste od rijetkih Hrvata podrijetlom iz ovih krajeva, kojima je posvećena cijela emisija na Hrvatskoj televiziji.
To je bilo više nekako revanširanje za sve ono što smo uradili za vrijeme ratnih i poratnih vremena. Jednog dana su došli u centralni ured i počeli istovarivati svu onu televizijsku opremu, ja sam ih upitao što to kane snimati. A oni vele: »Pa film o vama!« Film je uradio gospodin Nino Lovčević, redatelj na Hrvatskoj televiziji poznat po filmu »Hrvatska«, a na moj upit zbog čega žele snimiti emisiju odgovorio mi je, da se žele odužiti za sve ono što smo im pomogli za vrijeme otežanih uvjeta za rad. Televizijski film, koji su uradili o meni zbilja mi je jedna draga uspomena i ponosan sam na njega
HR: Ljudi koji Vas dobro poznaju kažu da ste uvijek radno angažirani. Kako biste opisali jedan Vaš radni dan i što radite u slobodno vrijeme?
Svaki radni dan započinjem u sedam sati, rad u agenciji kreće od 8 sati i traje do 18 sati navečer, a poslije prelazim u hrvatski restoran u kojem sam do 24 sata. Doma još malo pogledam televiziju i tako svaki dan. Volim slušati glazbu, a u slobodno vrijeme volim razmišljati što ću raditi poslije toga…
HR: Vi se, jamačno, sjećate »Hrvatske riječi« još iz djetinjstva koje ste proveli u Subotici?
Rado se sjećam riječi svoga pokojnog oca, koji mi je znao kazati: »Antuše, iđi kupi dvi škatulje »Drave« i »Hrvatsku ri(je)č«. Iznimno mi je drago da je list obnovljen i da uspješno radi.
HR: Na koncu pitanje koje se logično postavlja čovjeku koji je potekao iz ovog podneblja. Hoćete li se jednog dana vratiti u stari kraj?
Vidite, ja sam siguran da se nikada neću vratiti za stalno, ali ću, dokle god sam živ, biti duhom prisutan na ovim prostorima. Općim promjenama u društvu koje nas okružuje ni granica nije više onakva kakva je nekad bila i da ona više ne razdvaja u tolikoj mjeri ljude. Obzirom da živim nepunih dvjesto kilometara odavde, u današnjim uvjetima to više nije nikakva razdaljina, a povrh svega uskoro otvaram filijalu svoje firme u Subotici i na neki način se, tako reći, vraćam kući. Ponavljam suviše sam dugo vani, pustio sam dugo korijenje izvan rodnog grada, a naši stari kažu: »Staro drvo se ne presađuje«. g
