Arhiv tekstova
Muziku nosim u sebi
Hrvoje Tikvicki je za ovdašnju javnost postao nešto više od pukog imena i prezimena tek nakon netom objavljenog CD-a na kom je skladao odgovarajuću glazbenu podlogu za knjigu stihova Tomislava Žigmanova »Bunjevački blues«. No, ovaj iznimno zanimljivi i daroviti čovjek je umjetnik, glazbenik s biografijom na kojoj bi mu pozavidjele mnoge glasovite glazbene zvijezde iz svijeta i s pričom koju doista vrijedi čuti.
Hrvoje Tikvicki, za prijatelje znan kao »Badža«, svoju je glazbenu avanturu počeo još kao dijete. Potječe iz ugledne familije u kojoj je glazba i umjetnost uvijek bila najpreča stvar na svijetu. Hrvoje Tikvicki je klasično obrazovan muzičar, ali, kako sam kaže, bliska mu je svaka muzika. »Ja u sebi nosim svu muziku svijeta, svu glazbu koju sam ikada slušao i stvarao, nema kod mene kategorizacija: blues, jazz, fusion, klasična glazba, New Age, etno. Postoji dobra i loša. Dobra je ona koja mi se dopada, koja mi »legne«, loša je ona koja ne izazove nikakve emocije u meni«, veli Hrvoje.
Od malih nogu pohađao je tečajeve raznih glazbala u KUD-u »Mladost«, da bi kasnije diplomirao na Glazbenoj akademiji u Zagrebu, na odsjeku za violončelo. Sam je kasnije usavršio muziciranje na gitari, bas-gitari, glasoviru, bubnjevima, premda je, kako kaže, malo zapostavio puhaća glazbala. No, sudbina je to ispravila, tako što je Hrvojev mlađi brat Darko, koji već decenij živi i radi u Hrvatskoj, vrsni flautist. »Potom slijedi Sarajevo, gdje sam svirao i u Operi, i s jazz orkestrom i u filharmoniji. A tu je i ona znana epizoda s popularnim pop/rock sastavom onoga doba, skupinom »Ambasadori«, čiji sam također bio članom«, priča ovaj glazbeni globtroter. Muzicirao je i živio i u Nizozemskoj, kao član revijalnih ansambala i jednog od najboljih tamošnjih simfonijskih orkestara. »Volio sam Nizozemsku, divna zemlja, tolerantni, gostoljubivi ljudi raznih vjera, rasa, nalik Vojvodini. Probao sam dalje, pa sam primljen u Amsterdamsku filharmoniju. No, te, davne 1978. godine u Nizozemskoj je pala vlada, te su i inače rigorozne mjere glede inozemnih glazbenika pooštrene. Svaki sam mjesec morao produžavati dozvolu za rad, te mi je to dojadilo, ta nesigurnost.« Srećom po Hrvoja, uslijedio je poziv od starog prijatelja i kolege Tibora Levaya, mlađeg brata glasovitog Silvestera Levaya, te se junak naše priče seli u Munchen. »Munchen je veliki grad, puno se svira, skladao sam, aranžirao, svirao s Tiborom, i Silvester je puno pomagao. Morao sam svirati s Tanzkapell-skupinama koje muziciraju po njemačkim svečanostima, razne vrste glazbe, od narodnih do pop melodija. Svirali smo puno i po bazama američkih vojnika tu stacioniranih u to vrijeme. Vremenom mi je i to dosadilo, i tu srećem jednog iznimnog čovjeka, s kojim počinjem raditi ono što najviše volim, redatelja i spisatelja mađarskoga podrijetla Gyorgya Taboria. Surađivali smo divno u mnogim kazališnim projektima.« Hrvoje se kasnije ipak vraća, radi jedno vrijeme u Novom Sadu, u Operi, potom izvjesno vrijeme u Beogradu, producira, sklada, svira. »Koncem 90-ih, kada je krenulo bombardiranje, stari me je prijatelj, s kojim nekoć radih u jednom od prvih glazbenih studija u zemlji, Gabor Lengyel, pozvao u Mađarsku, i tamo sam radio opet u teatru -srpskom, ali i hrvatskom, surađivao s hrvatskim glazbenicima jednako koliko i s mađarskim, primjerice.«
Glede CD-a na kome je zabilježio glazbene impresije, o knjizi Tomislava Žigmanova »Bunjevački blues« kaže: »Bio sam bolestan, dopala mi je ta knjiga do ruke, dojmila se. Prije svega me je sadržaj nagnao da skladam glazbu, ne neka pomodnost etna, folka, ili blues kao glazbena forma.« Pitamo Hrvoja gdje je blues u poprilično epski razvučenoj glazbi s CD-a, a on odgovara: »Blues je široka, otvorena forma. Kada na CD-u počne kolo, eto gdje je blues: u kolu. U dvanaest osmina ritma. Upravo u tom spoju naše igre i sinkopiranoga bluesa je bit glazbe, ali i duh knjige.«
g
