Arhiv tekstova
Pjesnik »pjan od ljepote svijeta«
Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. godine u Postirama na Braču. Pohađao je sedmogodišnju pučku školu u Splitu. Jedan semestar studira prirodne nauke na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1894. godine, a zatim studije nastavlja u Grazu. Kao nastavnik radio je u srednjim školama u Splitu, Zadru, Pazinu i Kopru, a 1909. godine imenovan je za direktora u učiteljskoj školi u Kastvu. Potkraj Prvog svjetskog rata preselio se iz Istre u Zagreb, kao profesor učiteljske škole. Za upravitelja Dječjeg doma u Crikvenici imenovan je 1920. godine, a potom je 1931. godine imenovan za upravitelja Dječjeg sirotišta u Zagrebu. Umirovljen je 1933. godine. Književno djelo Vladimira Nazora nastajalo je u vrlo burnom i promjenljivom pedesetogodišnjem rasponu vremena. Nazor se u književnosti javio krajem 19. stoljeća. Svoje prve pjesme objavio je još kao gimnazijalac, a 1894. godine ciklusom soneta »Idile« objavljenim u sarajevskoj »Nadi«, privukao je na sebe ozbiljnu pažnju kritike i ljubitelja hrvatskog pjesništva i tako obilježio svoj ulazak u hrvatsku književnost u kojoj je aktivno učestvovao sve do svoje smrti 1949. godine.
U tih pet desetljeća književnog rada Vladimira Nazora, hrvatska književnost je prolazila kroz različita književna razdoblja. Pojava moderne donijela je ne samo sadržajno europeiziranje hrvatske literature, već je pridonijela proširenju općeg horizonta, stilskom obnavljanju i bogaćenju jezičnog izraza. Izrazite književne pojave snagom svoga stvaralaštva lomile su maglovite i vještačke književne okvire svoga vremena. Takvih ostvarenja možemo naći i lirici Vidirića, Matoša ili Galovića. U tom razdoblju istaknuto mjesto zauzima svojim književnim djelovanjem i Vladimir Nazor. Antun Gustav Matoš napisao je u povodu njegovog književnog rada kako je Nazor »jedan od najsnažnijih pjesnika energije, hrvatske energije, koju – kao pravi pučanin, nalazi u hrvatskom vladanju, u hrvatskom seljaku i selu«.
Vladimir Nazor je bio vrlo plodan književni stvaralac. Objavio je niz zbirki pjesama, zatim pjesničke epove i spjevove, putopise, pisao je i romane, a njegova proza obuhvaća i nekoliko knjiga pripovijedaka.
Osnovno književno obilježje i umjetničke oznake Nazor je zacrtao već u prvom razdoblju svog stvaralaštva, s pjesmama s građom iz grčke i slavenske mitologije. Rođenjem čakavac, Nazor je bio zaljubljenik u štokavski. Književno djelovanje započinje zbirkom »Slavenske legende« 1900. godine i u razdoblju do 1918., objavio je svoja najpoznatija i najznačajnija djela: ep »Živana« 1902. godine, zbirku pjesama »Knjiga o kraljevima hrvatskijem« 1904. godine, zatim »Liriku« 1910., »Intimu« 1915., i »Pjesni ljuvene« također 1915. godine. Alegorijski spjev »Medvjed Brundo« objavljuje 1916., a romantički ep »Utva zlatokrila« 1916. godine.
Nazorova poetska energija iskazuje »pjanstvo od ljepote svijeta«, vrtlog sjajnih boja, žice sunčane što idu od neba do zemlje u golemu sunčevu harfu od koje bruje nebesa »i sluša zemlja sva«, da se sve, kao što je i počelo nastavi u beskraj u svijetlu i zvučnu transcendentalnost. Nazor je u svojoj ranoj lirici varirao svu primljenu vizualnu i zvučnu masu u očaravajuće prelivanje zvuka i slike, iskazujući životnost i strastvenost ljudske naravi. Nazor svoj pripovjedački rad započinje povodeći se za Šenoom s romanom »Krvavi dani« 1908. godine, ali u Istri, gdje je službovao, otkriva teme i građu za svoju originalnu prozu stvaranu na elementima istarske pučke priče. To rezultira u prvom redu u pripovijesti »Veli Jože« objavljene 1908. godine. Nastavljajući u prozi ono što je započeo u knjizi pjesama »Slavenske legende«, crpeći teme iz prošlosti starih Slavena i staroslavenske mitologije, Nazor piše priče objavljene u knjizi »Stoimena« 1916. godine. Nazorovo književno djelovanje u tome razdoblju imalo je uz znatan književni utjecaj i vrlo važan nacionalno-politički značaj. Koristeći motive iz života starih Slavena i njihov otpor protiv tuđinstva, zbivanjima hrvatske srednjovjekovne povijesti iz vremena hrvatske državne samostalnosti, i oslanjajući se na fantastiku narodne priče, Nazor je u vrijeme težnji za nacionalno oslobođenje utjecao na mladu generaciju.
U novim prilikama, u razdoblju između dva rata, poznati pjesnik hrvatskog i južnoslavenskog nacionalizma, povlači se u intimu i piše pjesme sumornih osobnih raspoloženja. Taj Nazorov subjektivni svijet vlastite intime kreće se tematski od zanosnih slika sjećanja na ljubavne doživljaje u knjizi »Niza od koralja« objavljene 1922., do refleksivno-lirske poezije u njegovim mističnim i religiozno-filozofskim pjesmama iz knjige »Pjesme o četiri anđela« objavljene 1927. godine. Godine 1942., s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem odlazi u svoju ratno-partizansku avanturu. O tomu je izvijestio i Radio London. Njegovim imenom nazvana je najviša hrvatska državna nagrada za umjetnost koju dodjeljuje Republika Hrvatska.
Svršetak
Sanjo bor sam drevan
U plamenu od groma,
Sjaj apoteoze
Sred loma i sloma.
Opala je voda.
Presušio slap.
I život se gubi,
Bijedno – kap po kap.
Priredio: Zvonko Sarić
