Arhiv tekstova

Misija liječnika na kušnji

Čovjek je jedincata, jedinstvena i neponovljiva osoba. Rađa se s naravnim ljudskim pravima koja su darovana od Stvoritelja. Čovjek, naime, nije samo plod ljubavi roditelja, nego baš zato što je i duhovno biće, potječe od Stvoriteljske Božje volje pa istinito može Boga priznavati svojim stvoriteljem i zvati svojim ocem. Stoga naše nastajanje daleko je prije upisano u Božjoj Providnosti, od vijeka, a nastali smo u vremenu suradnjom Boga Stvoritelja s jednim ljudskim parom kojega svatko od nas s poštovanjem naziva svojim ocem i svojom majkom. Naravno da svaka kopija »teži k svome originalu«, tako i svaki čovjek u sebi nosi božanske dimenzije i čežnje koje se ostvaruju kvalitetom življenja.
OSTAVITI SVIJETAO TRAG: O veličini čovjekovoj se, dakle, ne razmišlja u dimenziji vremena, koliko dugo traje njegov život, nego u dimenziji kvalitete, a to je kako je kvalitetan – sadržajan – njegov život. Nama nije cilj života duljina »zemaljskih dana«, nego nam je cilj života živjeti sadržajno i kvalitetno da dok smo, na zemaljskom putovanju, ostavimo svijetao trag sadržajnog življenja. Da bi taj sadržaj mogli tako živjeti da on bude kvaliteta, pobrinuo se sam Stvoritelj, dajući nam upravo ta neotuđiva božanska prava, naravna prava na život, na vlastitost, na kulturu, na pravo koje nam nitko ne može od ljudi uskratiti jer ne ovise o ljudima, nego se za njih zauzima i pomaže ih ostvariti sam Stvoritelj. Stoga su se u povijesti svi silnici i svi nasilnici morali slomiti pred tom neumoljivom Božanskom brigom za prava obespravljenih, pogaženih i malenih. Kada je Isus Krist postao jednim od nas, uzeo na sebe našu ljudsku narav, onda ju je upravo u korijenu htio izliječiti, ozdraviti i postaviti čovjeka u središte Božje ljubavi koja spašava, liječi i pomaže. Zato je Isus po svom Evanđelju bio uvijek na strani malenih, obespravljenih i ugroženih. Nije bio protiv vlasti, ni protiv onih koji se raduju obilju zemaljskih dobara, ali je vrlo jasno ukazao na odgovornost onih koji su na vlasti i na odgovornost onih kojima je više darovano, da bi tu svoju službu živjeli što kvalitetnije na opće dobro. Na žalost, u našoj povijesti rijetko susrećemo velike zajednice, pa i manje, koje su uspjele sačuvati život u zajednici po tim evanđeoskim principima. Imamo neoborivo povijesno iskustvo da je taj i takav evanđeoski život uistinu harmonija, sreća, radost i blaženstvo, ali su ti svijetli momenti povijesti samo utoliko zasjali na nebu povijesti da se nebo vidi kao osvijetljeno, a ne kao tamno.
    Šteta je što nas stalno prati sjena ljudske slabosti i što trajno podliježemo napastima za koje je i sam Isus bio iskušavan, pa se iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, prenosi i ta sjena gramzljivosti za imetkom, čašću i vlašću. Nikako da se shvati, a pogotovo prihvati da je i čast, i vlast, i imetak dar s kojim se treba usrećivati druge i tako najviše »kamata« prikupiti nositelju tih darova. Tako se iz generacije u generaciju ponavlja i Adamova kušnja i Isusova kušnja, a ljudi posrću, padaju i griješe.
KAŽNJAVANJE BOLESNIH: Ako ikada, u našim vremenima su kršćani izazvani da autentično svjedoče evanđeoskim življenjem taj smisao povijesti. Ovih dana smo suočeni s nekoliko problema koji su upravo crne stranice ljudskoga lutanja i traženja. Radi se o sukobu neotuđivog Božanskoga prava i o lutanju društva koje ne može naći dovoljno snage za vlastito iscjeljenje, pa se na sceni događa takav sukob koji se ne može opravdati, a koji još više otežava ionako tešku povijest ovoga trenutka. Bog se brine za ugrožene, malene i obespravljene. To je evanđeoski jasno. Ali, ako netko to božansko pravo uskraćuje, govorimo o stradanju nevinih.
    Ovih dana nas duboko zabrinjava štrajk zdravstvenih radnika. Zatvorene bolnice, neimaština lijekova… Tko je tu obeštećen? Malen čovjek u svojem najvažnijem pravu: pravu na život. Ne mislim raspravljati o pravu zdravstvenog osoblja na štrajk, niti o tome da li je društvo krivo da je prisililo zdravstveno osoblje na tako drastične mjere, nego samo kao kršćanin i kao tumač Božje riječi moram reći da je to nespojivo s Božanskim pravom. Ne postoji niti jedan jedini razlog, ni jedna jedina okolnost koja opravdava stradavanja nevinih, malenih i siromašnih. Ako su krivi zakoni, ako je krivo društvo, tada na scenu nastupa savjest, a u ime savjesti se nikada i nikako ne smije kažnjavati nevinoga. Zato liječnici, svećenici i učitelji nikada ne mogu svoja prava ostvarivati na način obustave rada, jer kad god oni iz bilo kojih razloga obustave svoje služenje ljudima, stradavaju nevini: djeca, bolesni i bogotražitelji. Kod ova tri zvanja – koja nisu zanimanja – temelj za izbor toga zvanja nije nikako drugi i drugačiji osim jedan jedini: čovjek. Služiti čovjeku. Dakle, u pitanju zvanja, a ne zanimanja, odlučuje savjest onda kada je ona izazvana životno na odgovor ili – ili. Jasno, pred poviješću i Bogom društvo koje dovodi ova zvanja na ovakav neshvatljivi potez, ima ogromnu odgovornost, ali ta odgovornost ili neodgovornost ne može biti opravdanje da liječnik, svećenik, učitelj gazi svoju savjest. Ako ova zvanja nisu u služenju malenima i potrebnima, ona nisu potrebna. A ako su u služenju malenima i potrebnima, onda se te nevine, malene i potrebne nikada ne smije kažnjavati. Stoga se naše društvo nalazi u jednom teškom stanju za koje mi kršćani ne vidimo drugog izlaza, nego da se patnički, ali puni pouzdanja, obratimo Bogu i zamolimo Njegovu »intervenciju«. Bože spasi nas, jer pogibosmo. Neka On – Bog – koji bdije nad savješću svakog odgovornog i odraslog čovjeka, probudi tu odgovornost osobito kod ova tri zvanja da shvate svoje zvanje služenjem, a ne zanimanjem, da ne bi nikada bili u situaciji susresti se s Bogom sucem koji će ih suditi, a ne spašavati. Ako u Božje ime služimo, onda se na Boga oslanjamo da naše pravo i pravdu On opravda. To je naša sigurnost i to je naša nada i to je naš put da s Bogom i po Bogu postignemo svoja prava. Blago siromasima, njihovo je kraljevstvo nebesko!                         g