Arhiv tekstova

Bunjevci i Šokci u Kraljevini SHS

Kraljevina SHS nastala je kraljevskim ukazom – proglasom 1. prosinca1918. godine. Zapravo, bolje je reći da je izvršen coup d’Etat – državni udar. Istina, ovaj državni udar nije klasični, koji ima za cilj svrgavanje nekakove vlade ili obaranje države, nego je izvršen u cilju stvaranje nove države. Ova tvrdnja se temelji na činjenici da s novom državom nitko nije bio zadovoljan, osim Srba, ali ni oni svi nisu bili zadovoljni.
    I ovdje se desio isti slučaj kao i u pokušajima stvaranja svih slavenskih zajednica ili država. Naime, akteri svih tih nastojanja su se lako složili oko okvira, ali ne i sadržaja. Filozofi bi rekli oko forme, ali ne i biti. Pod istim okvirom smišljani su i traženi veoma različiti sadržaji.
    KONFUZIJA NOVE DRŽAVE: Pašićeva centralistička vlada nije se pridržavala nikakovih dogovora i obećanja datih u prethodnim razgovorima i dogovorima. Odustalo se od zaključaka Hrvatskog sabora od 29. listopada1918. godine, Narodnog vijeća od 25. studenog 1918. godine, kao i od utanačenja Krfske i Ženevske deklaracije. U općoj konfuziji nakon sloma Monarhije stvarani su privremeni organi vlasti u Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Podgorici i Novom Sadu. To su bila operativna tijela i nisu imala onu pravnu moć kao Sabor, Ustav i zakoni. U tome je postojao prostor za manipulacije, a on je i iskorišten u svim slučajevima, gdje je to Pašiću odgovaralo. Jaša Tomić je izmanipulirao ujedinjenje Vojvodine s Kraljevinom Srbijom. Crnogorska omladina je uz pomoć agenata iz Srbije isto to učinila s Crnom Gorom, a protiv većine Crnogoraca. Bit nesporazuma, ustvari različitih gledanja, je u tome što je Srbija htjela hegemonističku i unitaristički kraljevinu, a većina ostalih su bili za konfederaciju ili republiku. Stjepan Radić je prvi reagirao. Prigovorio je hrvatskim političarima u svom maniru, da su ušli u SHS kao »guske u maglu«.
    Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je označena kao kraljevina jednog naroda s tri imena. Na to je odmah reagirao i Jaša Tomić i rekao da će to biti trajni kamen spoticanja i nesloge u novoj državi. Crnogorci i Makedonci su »izbrisani«, a o bosanskim muslimanima nije bilo ni govora. Bunjevce i Šokce također nitko nije ni spomenuo, ali to i nije bilo potrebno, jer su se oni masovno pojavili pod svojim nacionalnim simbolom – hrvatskom trobojnicom.
    Bunjevci i Šokci su budno pratili događaje tijekom Prvog svjetskog rata. Čim je bilo jasno da je Monarhija na izdisaju, počele su i njihove konkretne akcije. U svim većim gradovima, a i po selima, stvarani su narodni odbori i Narodna milicija poradi očuvanja javnog reda i mira. Sve je počelo u Subotici, a proširilo se po cijeloj Baranji i Bačkoj. U većini slučajeva nastupali su zajedno sa Srbima, bez obzira na to tko je bio u većini.
    Mađarska je 8. studenog 1918. godine potpisala primirje s predstavnikom Antante na Balkanu sa zapovjednikom Francheom d-Esperayem u Beogradu. Bački Bunjevci se odmah uključuju u konkretne akcije. Iz Subotice u Zagreb odlazi delegacija Bunjevaca na zasjedanje Hrvatskog sabora. U Zagreb su otišli Blaško Rajić, Mirko Ivković Ivandekić i Stipan Vojnić Tunić. Rajić se ubrzo vraća u Subotici, a druga dvojica su ostala u Zagrebu kao članovi Narodnog vijeća.
    Po povratku u Suboticu Blaško Rajić se sastaje sa srpskim prvacima, braćom, Vladislavom i Jovanom Manojlovićem. S njima se dogovorio da sav rad u nastalim gibanjima povjeri Pučkoj kasini. Određeno je da se za javni red brine Bunjevačko-srpska narodna garda.
    BUĐENJE NARODA: Najznačajniji skup zbio se 10. studenog 1918. godine, kada se ispred hotela »Hungarija« skupila masa od deset tisuća ljudi. Svi su krenuli ulicama Subotice pod velikim hrvatskim barjakom. Hrvati su nosili hrvatske, a Srbi srpske trobojnice. Za veliki broj hrvatskih barjaka pobrinule su se Bunjevke. U kući Jose Malagurskog nastala je prava mala radionica barjaka. U njoj su u potaji radile Mara Malagurski i njezina sestra Kata Prćić, Olga Stanković i druge. Radile su danju i noću. Neovisno od njih šile su barjake, također potajno, i Amalija Malagurski, Manda Malagurski i Lozika Vidaković. Šile su hrvatske, srpske i savezničke barjake. Nikom nije ni palo na pamet da šije nekakove bunjevačke, šokačke ili jugoslavenske barjake. U to vrijeme u Subotici je živjelo oko pedeset tisuća Bunjevaca i oko šest tisuća Srba. Sve su radili zajednički i složno, ali svatko pod svojim nacionalnim simbolima. Bunjevci i Šokci, svstavši se pod hrvatski barjak, jasno su dali do znanja tko su i što su. Nisu tražili ni od vlade, ni od stranaka, ni od ministara da ih prizna. Bunjevci i Šokci su sami sašili, nosili, i s njim se ponosili, svoj hrvatski barjak. To je mnoge zateklo i iznenadilo. Stoga će »Neven« u svom broju od 17. studenog 1918. godine napisati: »Kakovo je to komešanje u srid grada Subotice? Kakav se to žagor čuje iz gomile naroda? Događa se nešto neobično, nešto nepojmljivo. Gle, tamo u sridini gomile vidi se veliki barjak. Ali kakove su to boje? Spavam li ili šta je? Crveno, bijelo, plavo. Gledam bolje, jer svojim očima ne virujem. Ta odista je tako: hrvatski barjak se vije u ruci jednog oduševljenog oficira. A narod? Narod se kupi oko tog barjaka i kreće se prema dvorani bivšeg hotela »Hungarija«. Tamo je sazvala Pučka kasina Narodnu skupštinu, koja ima da riješi sudbinu svoga naroda. Zar Pučka kasina još nije mrtva, pitaju mnogi u čudu. Ta, naši neprijatelji su za njih godinama o njoj tek tako govorili, kao o kakvom starom i bolesnom čoviku, koji još neće dugo.«
    I u drugim gradovima Bačke osnivana su narodna vijeća. U Somboru je osnovano Bunjevačko narodno vijeće. U njemu su bili: Ivan Paštrović, Josip Strilić, Ivan Parčetić i Josip Temunović. Pod vodstvom Jovana Laloševića osnovano je i Bunjevačko-srpsko vijeće. I u Baji je osnovano Bunjevačko srpsko narodno vijeće u kojem su bili Antun i Josip Lovretić, Đuka i Beno Trskić, Juraj Tomanović, Aleksandar Paštrović i Milutin Georgijević.
Nastavit će se