Arhiv tekstova
Kako, molim?
[TANCANJE ISPRIKA
Spreman sam i želim se ispričati onima koji su bili protiv rata, koji nisu oblačili vojničku odoru i onima koji su, kao i oni bili protiv rata, ali su oblačili odoru, ne da bi ubijali, palili, činili zla drugim ljudima, već duboko vjerujući da je njihova dužnost odazvati se da brane zemlju u kojoj su rođeni i za koju su vjerovali da je njihova. I sam sam, kao ogromna većina građana Crne Gore, tada bio žrtva takvih predrasuda i emocija. Crna Gora je i ranije u svojoj povijesti i sama bila žrtva svog osjećanja dužnosti da bude prije i više u obrani onoga što joj pripada manje, onoga što je bilo više zajedničko nego njeno. Taj grijeh sam i sam nosio. Danas osjećam dužnost da ga javno saopćim i molim za razumijevanje vjerujući da se danas svi, ili bar velika većina građana Crne Gore, vraća kući s puta velikih ideologija i iluzija, vraća u realnost u kojoj će snagu napretka Crnoj Gori davati tolerancija, dijalog, razumijevanje. Svetozar Marović, predsjednik SCG, odgovarajući na pitanje što misli o sugestiji SDP-a da bi se, nakon Zagreba i Sarajeva, trebao ispričati i Crnogorcima koji su bili protiv rata, »Vijesti«, 16. studenoga 2003.
KATASTROFA
Navodi da mi, Hrvati, imamo »Hrvatsku riječ« apsolutno su točni, ali te novine su po svom sadržaju katastrofalne. Mislim da oni ne rade profesionalno, ali to je moje osobno mišljenje od kojeg ne bježim. Martin Bačić, predsjednik subotičke podružnice DSHV-a, »Građanski list«, 13. studenoga 2003.
LATINI^NA SRBIJA
Danas Srbijom vlada hrvatska latinica. Hrvatska latinica je negacija srpskoga imena i srpske kulture: srpsko ime i latinička abeceda su dvije nespojive kategorije. Prve nasrtaje na srpsku ćirilicu počeli su hrvatski frankovci i srpski nihilisti. Otac srpskih nihilista je Jovan Skerlić. Učio je da su Srbi i Hrvati jedan narod i stoga predlagao da Srbi odbace ćirilicu i prihvate latinicu, a Hrvati da odbace ijekavicu i prihvate ekavicu. Srbi su odbacili svoje, ali Hrvati nisu! Posljednjih desetljeća procvat hrvatske latinice među Srbima i njenu propagandu širile su prvenstveno Televizija Beograd, izdavačka poduzeća, časnici, Jugoslaveni, škole, fakulteti, vojvođanski autonomaši i separatisti itd. Ovi posljednji su se latinicom i izdavali! To znači da je ćirilofobija odlika svih srboždera! Propagatori latinice uvijek su govorili: »To je svjetsko pismo«, ili »Svejedno je«, ili »Latinica je lakša«. U izdavačkim kućama su govorili: »Latinica troši manje hartije«! Ako pisac ne bi naglasio da hoće knjigu ćirilicom, izdavač bi je sigurno tiskao latinicom. Kada bi pisac naglasio ćirilicu, izdavač bi napravio bolestan izraz lica i rekao: »Mislite li vi na prodaju knjige«! Kao da je nacionalna kultura roba kojom se može trgovati! Nedavno je u jednim latiničkim novinama objavljena fotografija predsjednika Vlade Srbije Zorana Živkovića kako ispred sebe drži papir ispisan (njegovom rukom) latinicom. Kako nijedne reakcije nije bilo, meni ostaje da zavapim: Jadna li je ova Srbija! Dr. Veljko Đurić, »Srpska reč«, 12. studenoga 2003.
UKRI@ANO
Budućnost je na ponovnim vezama. U domeni kazališta, recimo, Srbi su osnivali hrvatska kazališta, a hrvatski glumci srpska u vrijeme kad još nije bilo niti riječi ‘jugoslavenski’, koju je prvi puta u obliku pridjeva upotrijebio Matija Ban. Kao što kaže dramski pisac Slobodan Šnajder, svjestan je da jedino gdje može biti igran bez prijevoda su Beograd i Sarajevo kao veliki centri. I svaki dobar roman srpske literature je dobrobit i na hrvatskome prostoru… Prokazan sam kao neki mundijalista: mada uvijek pravim razliku između patriota, nacionalista i šovinista, ja sam na patriotskoj strani. Čovjek uvijek mora braniti vlastiti integritet, integritet svoje obitelji, svoga grada i sredine, ali jedino tako da se osjeća građaninom svijeta. Mi smo građani Europe, tako da je svaki antieuropeizam opasan, ali Europa nije samo zapad nego i sjever i jug, i Skandinavija i Albanija. Jovan Ćirilov, dugogodišnji upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta, »Dnevnik«, 16. studenoga 2003.
