Arhiv tekstova

Nakon prosinačkih izbora u Vojvodini su učestali antimanjinski incidenti. Najveći broj ispada zabilježen je tijekom ožujka kada je, povodom zbivanja na Kosovu, samo u četiri dana, od 17. do 21. ožujka, registrirano 40 napada na objekte u vlasništvu pripadnika albanske, odnosno muslimanske nacionalnosti. 

Želim u ovom tekstu, u obliku nekoliko grubih teza, ukazati na neke stvari koje mi se čine važnim, kako u pogledu antimanjinskih ispada, tako i u pogledu nekih drugih stvari. 

JEZIK GRAFITA: Najprije jedna napomena općeg karaktera. Međuetnički odnosi su delikatan, fin instrument preko kojega možemo spoznati je li u javno deklariranoj namjeri da demokratiziramo zemlju bilježimo progres ili regres. Umnožavanje incidenata sugerira zabrinjavajući zaključak, da smo sve više suočeni s restauracijom one politike i odnosa od kojih smo se demokratizacijom željeli udaljiti.

Što su, ukratko rečeno, karakteristike prisutnoga antimanjinskog raspoloženja?

To su, prvo, različiti načini manifestiranja antimanjinskih sentimenata – od verbalnih ispada, preko grafita do molotovljevih koktela. 

Drugo, proširuje se krug manjina prema kojima se demonstrira netrpeljivost. Tijekom ožujka na udaru su se našli i pripadnici slovačke i rusinske nacionalnosti. Riječ je o manjinama za koje je karakteristična izrazita lojalnost. Slovaci u Staroj Pazovi su se, na primjer, pozivima na mobilizaciju odazivali u postotku većem, nego što je to bio slučaj s pripadnicima etničke većine.

Treće, napadi nisu usmjereni samo na civilne i svjetovne objekte manjinskih zajednica, nego i na crkve i groblja. U ovom posljednjem slučaju radi se o pokušajima da se zatru tragovi historijskog prisustva manjina. 

Četvrto, ako u najvećem broju slučajeva policija ne privodi, tužiteljstva ne tuže, a sudovi ne sude, što možemo očekivati? Nove napade, pogoršanje međuetničkih odnosa, frustraciju, strah, nepovjerenje. 

Peto, antimanjinski jezik grafita je posve eksplicitan, njime se manjinama jasno poručuje da su – nepoželjne. Grafiti su interesantni i zbog odgovora na pitanje kome pripada Srbija? Država, naravno, treba biti u posjedu etničke većine. U tome su posve suglasni pisci grafita, neki članovi (bivše) ustavne komisije, konzervativne i nacionalistički orijetirane frakcije političke elite, kao i veliki broj građana. S tim u vezi treba istaći sljedeće:

Prvo, etnički privatizirana država nije u stanju da iskaže jednako poštovanje prema pripadnicima različitih etničkih zajednica, već i time što je manjine isključila iz vlasništva nad državom. U etnički privatiziranim državama neka su pitanja, a time i odlučivanje o njima, rezervirana samo za većinu. Među manjinskim liderima ima onih koji su s time posve suglasni. Pitanje vojvođanske autonomije je, po njihovom mišljenju, srpsko – srpsko pitanje i o njemu manjine ne trebaju odlučivati. Odluka da se pitanje autonomije prepusti srpskim nacionalistima je, zapravo, odluka protiv autonomije.

Drugo, kako se likvidacija autonomije odražava na Vojvodinu? Tako što je od višeetničke pretvara u multinacionalnu zajednicu; ove druge odlikuje težnja dobro organiziranih i brojnih manjina da se teritorijaliziraju, kako bi se na etnički omeđenom dijelu teritorije bavile izgradnjom vlastite nacije. Danas u tom pravcu djeluju zahtjevi Mađara za teritorijalnom autonomijom, prijedlog Vojislava Koštunice kako riješiti položaj Srba na Kosovu, a na posredan način i Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. 

BORBA UNUTAR MANJINA: Treće, u situaciji kada je vojvođanski identitet potpuno likvidiran, a identična namjera postoji i u slučaju autonomije, aktualizira(t će) se problem integracije. Sposobnost Vojvodine da integrira pripadnike različitih nacija sve je manja, što znači da se jaz između nacije kao etnokulturalne i političke zajednice produbljuje. Lojalnost manjina će, dakle, postati predmetom sumnji, a na račun Mađara, recimo, sve češće će se izricati optužbe da su separatisti sve dok se, u jednom trenutku, i sami ne počnu tako ponašati. Zastrašene, ostale će manjine jednostavno reducirati svoje zahtjeve i polako kopniti. 

Četvrto, što (će) se odvijati(ti) unutar manjina? Procesi autoritarne nacionalne homogenizacije, prije svega. Podsjetimo se, pred prosinačke izbore lider jedne od manjinskih zajednica optužio je dvojicu svojih sunarodnjaka za nacionalnu izdaju, jer nisu htjeli s njim u (istu) izbornu koaliciju, onu koja je u svom nazivu imala riječ – tolerancija! Drugo, zaoštrit će se borba oko vodstva i prava na reprezentaciju manjinskih zajednica. Brzina kojom se danas pristupa transferu osnivačkih prava na nacionalna vijeća u funkciji je daljnjeg jačanja snaga koje već sada dominiraju nacionalnim vijećima. Ispod javne retorike o unapređenju manjinskih prava odvija se borba za moć, za kontrolu nad resursima i identitetskim strukturama. 

Peto, manjine su, kao uostalom i većinska, složene zajednice, unutar njih postoje različite perspektive, orijentacije i interesi. U Pokrajini, na žalost, nema snaga sposobnih da te orijentacije, prvo, harmoniziraju i politički artikuliraju i, drugo, stanu na put segregaciji i reduciranju Vojvodine na etničke bantustane. U osiromašenoj zemlji, pritisnutoj iskustvom etničkih sukoba i primitivnom političkom kulturom svaka je etnizacija rizičan pothvat. Profite iz toga će vući manjinske koterije, ali ne i pauperizirane vojvođanske mase koje su, već sada, ujedinjene u rasizmu protiv izbjeglica. Tamo gdje nema etničke, nema ni interetničke solidarnosti.

U situaciji kada demokratizacija kašlje, a ksenofobija diše punim plućima, antimanjinski incidenti ne iznenađuju. Oni će se utoliko više umnožavati, ukoliko će se sve više tanjiti linija koja dijeli predlistopadsku od postlistopadske Srbije, a Kosovo bude sve bliže punoj neovisnosti. Preko Vojvodine, ostavljene na cjedilu od strane međunarodne zajednice, namirivat će se srpski nacionalisti. Slijedi, dakle, užasna srbizacija. Do daske.

 

                             Autor je  šef  Novosadkog ureda

                       Helsinškog odbora za ljudska prava