Arhiv tekstova

Europeizacija vojvo|anskog pitanja

Na okruglom stolu posvećenom temi euroregionalne suradnje održanom na Paliću u organizaciji Agencije lokalne demokracije jedna od glavnih tema bila je vezana za regionalni identitet Vojvodine, a u okviru toga pitanje autonomije postavilo se kao ključno za mnoge sudionike. Vojvođanska autonomija je i nakon promjene Miloševićevog režima samo politički program, i na tom planu nije postignut nikakav napredak, iako prema istraživanjima čak tri četvrtine stanovništva u Pokrajini želi više autonomije nego što u ovom momentu Vojvodina ima, mogao bi glasiti sažetak onoga što se u diskusiji o autonomiji čulo.
    Proces stvaranja europske federacije priključenjem novih država EU neminovno dovodi u specifičan položaj sve one koji nisu obuhvaćeni tim procesom, i mnogi stoga strahuju od neke vrste izolacije u kojoj će se naći dobar broj država, kaže dr. Nadia Skenderović Ćuk, šef Misije Vijeća Europe u Beogradu. Stoga je i jedno od aktualnih pitanja, kojima se bavi Vijeće Europe, kako pomoći tim zemljama. Jedna od mogućnosti je regionalna suradnja zemalja Balkana, točnije Jugoistočne Europe, ali se ta regionalna suradnja mora postaviti na drugačijim, novim temeljima kakvi već postoje u Europi i daju vrlo dobre rezultate. A propisi Vijeća Europe u toj oblasti temelje se prije svega na samostalnosti, odnosno autonomnom odlučivanju regija o tome kakve će veze uspostavljati s drugim regijama, što kao bitan preduvjet podrazumijeva i autonomiju Vojvodine u kontekstu nekih budućih regionalnih povezivanja.
    PODILAŽENJE VEĆINI: No, većina sudionika palićkog sastanka se složila oko teze da je Srbija ne samo nezainteresirana za vraćanje autonomije svojoj sjevernoj pokrajini, već je i protiv toga, a ta činjenica dobiva poseban značaj u svjetlu novih političkih dešavanja i očekivanih prosinačkih izbora.
    Jan Briza, novinar, definirao je taj problem kao stav velikih stranaka koje podilaze većinskom biračkim tijelu, a ono je uglavnom protiv koncepta autonomije. Nakon izbora male autonomaške i manjinske stranke neće imati značajniju ulogu na političkoj sceni, i zato jedina perspektiva rješavanja pitanja Vojvodine može biti pritisak izvana, kaže Briza. Sličnu ocjenu iznio je i Živan Berisavljević iz Vojvođanskog saveza, uz napomenu da Vojvođani moraju intenzivirati borbu za autonomiju prije svega kroz borbu za jedinstvo autonomističkih snaga. »Koliko god se mrzili privatno Kasa, Čanak, i Veselinov, oni kao političari moraju za prioritet imati autonomiju Vojvodine«, kaže on. »A ako je međunarodna zajednica već krenula u rješavanje pitanja Srbije, svakako joj se mora staviti do znanja da, ako nema Srbiju koja je u stanju riješiti pitanje Vojvodine, onda nema partnera za razgovor niti o drugim bitnim temama koje su uvjet promjena u zemlji.«
    Dimitrije Boarov je akcentirao upravo odnos Europe prema vojvođanskoj autonomiji, ocjenjujući da Vojvođani moraju već jednom javno izreći svoj stav o tome: »Mi smo se sve vrijeme uzdržavali da izrazimo nezadovoljstvo odnosom EU prema vojvođanskom pitanju. Teoretski, EU se ne miješa u poslove drugih država, ali u suštini, ona se ‘đonovski’ miješa u sve poslove Srbije. Srbija je u stvari država pod nadzorom, i nevjerojatno je da vojvođansko pitanje nije mrdnulo s mjesta…Čudno je da u drugim državama, kao što je recimo Mađarska, Europa inzistira na regionalizaciji, ali ovdje ništa nije još ni taknuto, iako je Europa ušla u sve nivoe. Zbog čega je Europa tako nezainteresirana? Takvo ponašanje može navesti na zaključak da je riječ o nekoj »zoni loše savjesti« – kao da je politički establišment nametnuo tezu da je Srbija već mnogo patila i platila, pa je bolje dalje ne čačkati. Ispada da je vojvođanski regionalizam u rangu s bosanskim ili makedonskim pitanjem«, kaže Boarov.
    ARGUMENT UZ AUTONOMIJU: Profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu dr. Ranko Končar je iznio stav da u Srbiji jednostavno ne postoje strukture koje bi pristale na autonomiju Srbije. Kad god je Vojvodina dobivala autonomiju, to nije bilo zahvaljujući Srbiji, kaže dr. Končar. A kada Srbija i pristane na autonomiju, to je uvijek u kontekstu »ostalih autonomija« u Republici, što je krupna razlika u gledanju na autonomiju. »Autonomija Vojvodine je u stvari uvijek gubila bitku s nacionalistima, ali se to pitanje neminovno vraćalo. Danas, na žalost, u Srbiji nema snaga koje mogu poraziti nacionalizam. Stoga je internacionalizacija ključni moment na koji treba ići u vraćanju autonomije Vojvodini, koja je historijska, ekonomska i etnička predispozicija Pokrajine. Međutim, nisam siguran da politički faktori imaju volje za internacionalizaciju«, zaključuje dr. Končar.
    On kao povjesničar navodi da Vojvodina i povijesno i ekonomski ima dovoljno argumenata za svoju autonomnost, ali da Europa te aspekte ne uvažava dovoljno, već da kao njenu najveću specifičnost uvažava činjenicu multietničnosti. »Međutim, etnička struktura Vojvodine se tijekom XX. stoljeća ozbiljno nagrizala kroz procese asimilacije i brojne migracije, svjesno i namjerno se derogirala, da bi se izbio i taj argument za autonomiju«, napominje dr. Končar.
    OD »JOGURTA« DO LISTOPADA: Živan Berisavljević je u vezi s ekonomski aspektom autonomije napomenuo da se jednom mora raščistiti što se događalo u Vojvodini između jogurt revolucije i 2000. godine, i time staviti »točku na priču o pljački«. Podaci govore da je Vojvodina za 15 godina opljačkana za 27 milijardi dolara društvenog proizvoda, a da je kroz privatizaciju otišlo još sedam milijardi dolara, kaže on. »Vojvodina je svojom voljom pristala da uđe u sastav Srbije, i zato joj se ne može ograničiti pravo da sama odlučuje i o svojoj autonomiji, umjesto što joj se nameće volja svetosinodske Srbije. Prava da se neko izjašnjava o svom statusu nisu potrošna roba. Grupa V 21 je izradila dokument Vojvođansko pitanje i međunarodna zajednica, u kojem se inzistira da se u rješavanje toga pitanja uključi Europa. Ukoliko se ne bude tako radilo, morat ćemo po izvaninstitucionalnom scenariju – izabrati svoju skupštinu, i proglasiti postojeći Ustav nevažećim. A to svakako nije dobar scenarij. U Srbiji jednostavno moraju shvatiti da se borbom za autonomiju Vojvodine borimo za europsku Srbiju, bez straha da iza toga stoji težnja k separatizmu. Jer nigdje u svijetu dobro riješena autonomija nije odvela u separatizam, već samo smanjila tenzije«, zaključuje Berisavljević.
V. L.