Arhiv tekstova
Smijeh naš izvorni
n Vrijedan i mudar domaćin, jedan od rijetkih bez nadimka, djed Mirko Petrinović znao je pred veče da izađe malo na šor među ljude. Jednom ga tako »potkači« susjed:
E, moj čika Mirko! Ovi tvoji sinovi te samo varadu.
Kako?!
Pa, izvlaču ti novce, te za ovo, te za ono…
Hm, – odgovoriće djed Mirko. – ‘Ajd’ nek me prevaridu tvoji!
n Níka Štrokić, jedan od najduhovitij golubinačkih Šokaca, volio je kino. Ali, i špricere. Zateknu ga jednom kako u bircuzu vadi iz džepova stare ulaznice i slaže ih po stolu.
Šta to radiš. Nîko?
Računam kol’ko sam špriceri bacio na filmove.
n Nikola Crnković Munja, vrhunsko spadalo, došao kući iz bircuza. I tek je leg’o pored supruge Mire, kad »izdajnik« na zidu otkuca jedan.
Ujutru, za kavom, pita ga Mira:
Je l’?! Kad si ti doš’o noćas?
Samo što si ti legla. Oko deset. – kaže Munja ne trepnuvši.
Oko deset!? Nemoj da me praviš ludom, kad sam dobro čula da je sat otkuc’o jedinicu!
Pa, normalno… Nulu ne otkucava.
n Zapio se Níka Štrokić kod Ćire u bircuzu, još za dana. Dođe žena da ga traži, pa s vrata pita konobara:
Pajo, je l’ tu moj Níka?
Tu je, – odgovara Paja, – al’ ne zna da je tu.
n Číka Čopov, siromašak bez zemlje a sklon čašici, umio je ovako da se našali sam sa sobom, u jesen, kad se kukuruz bere i vuče, a namjestila se višednevna jesenja kiša:
E, fala ti, Bože, što nisam seljak!
Priredio: Ilija Žarković
