Arhiv tekstova
Neophodnost državne rekonstitucije Srbije
U novosadskom hotelu »Vojvodina« 12. je prosinca održana vrlo uspješna panel-diskusija pod radnim naslovom »Ustavni položaj manjina«, u organizaciji Centra za multikulturalnost iz Novog Sada i beogradskog ureda jedne od najaktivnijih njemačkih nevladinih organizacija Fondacije »Heinrich Böll«. U ime Fondacije govorio je moderator panela Milan Podunavac, a ostali uvodničari bili su: Alpár Losoncz, direktor Centra za multikulturalnost iz Novog Sada, Tomislav Žigmanov iz Fonda za otvoreno društvo, Svetozar Čiplić, sudac Ustavnog suda Srbije i Ilija Vujačić s Fakulteta političkih nauka iz Beograda.
Čini se da se kvaliteta ovoga panela sastoji u tome što su na njemu zadovoljena oba uvjeta koja se moraju ispuniti da bi se za neku diskusiju moglo reći kako je uspjela: prvi je u promatranju i tematiziranju određenih problema iz različitih perspektiva – pravne, sociološke, kulturološke, filozofske, povijesne i politološke i drugih, koje se sastoje u ravnopravnoj participaciji »slušatelja«, odnosno aktivnom i ravnopravnom sudjelovanju gotovo svih prisutnih u dijalogu.
DISKONTINUITET: Ukazano je na tri ključna momenta rekonstitucije Republike Srbije, koja su zapravo izraz širokog konsenzusa uspostavljenog neposredno nakon petolistopadskih promjena. Taj konsenzus je počivao na uvjerenju da državni aparat treba biti zasnovan na principu transparentnosti i diskontinuiteta s prethodnim političkim režimom. Ipak, do toliko očekivanog diskontinuiteta nije došlo u prihvatljivoj mjeri, te se može reći da običajna i plemenska svijest još uvijek ima dominantan položaj u odnosu na »neprikosnovenost« institucija i ustava. Pitanje ustava se stoga pokazuje kao ključni moment modernizacijskih procesa, koji se ne može odvijati samo na deklarativnoj razini, ukoliko iza njega ne stoji nedvosmislena politička volja, kao oličenje svijesti većinskog naroda o nužnosti drugačijeg konstituiranja odnosa većina-manjina, koja će neprestano imati u vidu strukturalnu nejednakost manjina i negativnu europsku tradiciju, u kojoj se pokazalo da je privilegirani status većine dugo važio kao neupitna, samorazumljiva konstanta u političkim, pravnim i ustavnim državnim projektima. Ono što Europa na osnovu toga želi naučiti sadrži se u uvidu da je strukturalna nejednakost u odnosu većina-manjina prečesto bila generator sukoba i da jezgro europskog identiteta zapravo predstavlja jedna nenaučena lekcija čijim rezultatom nikako ne bismo smjeli da budemo zadovoljni.
Naglašeno je da je situacija u Jugoistoč-noj Europi, pa i u našim državnim prilikama, još složenija, jer je kompleks pitanja, vezan za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava dodatno opterećen: a) neriješenim pitanjem političke reprezentacije manjina, odnosno ustavno-pravnim implikacijama manjinskih identiteta oličenim u izboru Nacionalnih savjeta i njihovim kompetencijama, b) pitanjem cenzusa, tj. proporcionalne zastupljenosti manjina na svim nivoima odlučivanja, c) prirodom tradiranih kolektivnih identiteta, d) dubokom političkom podijeljenošću Srbije i nedostatkom općeg konsenzusa o potrebi redefiniranja državne politike prema manjinama, e) ponovnom pojavom simulantskog i diletantskog izvješćivanja državnih organa o manjinama, f) još uvijek opstojećim oblicima neposredne i posredne diskriminacije pripadnika manjinskih zajednica, g) činjenicom da ni manjine nisu monolitnog karaktera, već su u sebi heterogene strukture.
Bilo je riječi i o radu Ustavne komisije, koja je raspuštena zajedno s raspuštanjem republičkog parlamenta, za čije prijedloge je konstatiran iskorak u odnosu na važeći Ustav, kako u pogledu broja prava, koja se garantiraju pripadnicima manjinskih zajednica, tako i u njihovom sadržaju.
IZMIJENJENI PRISTUP: Smisao prvog koraka koji se ispostavlja kao značajan u procesu revizije, sastoji se u neophodnosti zajedničkih aktivnosti pripadnika većinske s pripadnicima manjinskih zajednica na polju definiranja ustavnih prava manjina. Drugi korak, u kome bi se nakon donošenja Ustava trebala ogledati nova strategija odnosa većinske i manjinskih zajednica, zapravo ukazuje na izmjenu političke percepcije, jer se umjesto dosadašnje politike za manjine (i ustaljenog paternalističkog pristupa u kom se manjinama nešto »daje«), usvaja princip političkog donošenja odluka zajedno s manjinama. Na taj način je moguće osigurati neophodnu političku integraciju i podjednaku zastupljenost takozvanog »ustavnog patriotizma«, odnosno određene vrste lojalnosti Ustavu, kao posljedici općeg uvjerenja da on zastupa interese svih građana.
Principi »jednake izvornosti« svih građana, široke participacije, kao osnovnog elementa demokracije, supsidijarnosti, liberalnosti i dobrovoljnosti u stvaranju autonomija su poznati standardi u pristupu pitanjima vezanim za manjinske zajednice. Pa ipak, ukoliko bi se moglo govoriti o zaključcima nakon neke diskusije, onda bi oni u ovom slučaju išli u pravcu pesimističkih ili umjereno optimističkih prognoza o realnim kapacitetima Srbije u vezi s političkom voljom za njihovim provođenjem.
Dragan Prole
