Arhiv tekstova

Nema razloga za pesimizam

Naco Zelić je jedan od najpoznatijih i najuglednijih Subotičana u Zagrebu. Niti jedna manifestacija u Zagrebu, a koja za sadržinu ima neku od tema vezanih za vojvođanske Hrvate, praktički nije zamisliva bez sudjelovanja Nace Zelića. Iz Subotice je u Zagreb odselio 1973. godine, kao žrtva obračuna  partije s tadašnjim »prolećarima«. Intervju za »Hrvatsku riječ« Naco Zelić je dao prilikom svog posljednjeg boravka u Subotici, kada je posjetio i sjedište ove ustanove.

HR: Kada i pod kojim uvjetima ste se iz Subotice odselili u Zagreb?
    Otišao sam 1973. godine u ožujku s pozicije suca Okružnog suda u Subotici. Bio sam jedan od onih koji su u prvom valu razriješeni s dužnosti. Osim mene, to se dogodilo i Balintu Vujkovu i Ivi Stantiću. Ali, nije se na tome završilo, sličnu sudbinu su kasnije doživjeli i drugi. Ja tada jednostavno nisam mogao dobiti posao u Subotici. Išao sam od jednog mjesta do drugog, od »Fidelinke« do »Vojvodinaputa« i drugih tvrtki, i svi su bili za to da me prime, jer su me znali u većini tih tvrtki. Međutim, tadašnji Komitet, odnosno glavni čovjek iz Komiteta, a to je bio Stipan Kopilović, svima je rekao da se ne igraju s tim. I tako, nakon dva tri dana lijepih i obećavajućih razgovora, rekli su ‘žao nam je’ i tako se to završilo. Tada sam otišao za Zagreb.
HR: Koje je bilo obrazloženje za takav odnos prema Vama?
    Bio sam razriješen dužnosti suca Okružnog suda kao »maspokovac«, kako se to tada govorilo, kao član Matice hrvatske. Osnovno je bilo to što smo mi radili u Subotici. To im je smetalo, što smo organizirali nekoliko akcija. To nisu bili samo Dužijanca i obnova Bunjevačkog prela, nego je to bilo organiziranje ukupnog društvenog života. Imali smo tada dosta veliku aktivnost u tavankutskom društvu »Matija Gubec«, pa je onda došlo »Bunjevačko kolo«, pa »Dužijanca«, i uvijek je to bilo s velikim uspjehom. Od prve Dužijance 1968. imali smo jako veliki broj i sudionika i posjetitelja. Na prvom prelu bilo je preko dvije tisuće ljudi, samo u programu je sudjelovalo preko tri stotine ljudi, a to je imalo veliki odjek i jasno je da je to onda smetalo.
HR: Kako je došlo do te obnove?
    Hrvatske škole su postojale do 1958. godine, u gradu smo imali četiri škole, te seoske u Tavankutu, Đurđinu i Žedniku. I u Gimnaziji su bili paralelni razredi s hrvatskim i sa srpskim nastavnim jezikom. List »Hrvatska riječ« je ukinut 1956. godine, a Kazalište još 1951. Godine 1956. bio je jedan val velikog obračuna: tada su ukinuta sva hrvatska društva, »Matija Gubec« je bio među posljednjim, kojem je jednostavno uzeto hrvatsko ime i onda je postalo Kulturno– umjetničko društvo. Isto je učinjeno i s Društvom u Somboru, i od tada, pa do devedesetih godina, nismo imali ništa što bi se zvalo hrvatsko. Sedamdesete godine je oživljeno, to je išlo postupno, nije to bilo samo kod nas, takva je bila klima oživljavanja i onda su oživjele neke aktivnosti i u Hrvatskoj i u Srbiji, pa smo i mi tako krenuli – najprije na folklornom planu. Organizirala se međunarodna smotra folklora 1966. godine u Zagrebu, pa su onda došli Đakovački vezovi i Vinkovačke jeseni, i onda smo se nekako i mi okuražili i obnovili 1968. godine Dužijancu. To je imalo jako veliki uspjeh i odjek kod ljudi i mislim da je bilo prihvaćeno u gradu ne samo od strane Hrvata. Jasno, mi smo u to vrijeme nastojali da kroz to govorimo prvenstveno o Hrvatima. Koncepcija Dužijance je bila da mi kažemo nešto više, da to ne bude samo folklor, a ta povorka je bila osmišljena tako da smo oponašali na neki način onu proslavu 250. godišnjice dolaska bunjevačkih Hrvata iz 1936. godine. Mi smo onda kroz tu povorku u živim slikama ispričali jednu malu povijest bitisanja bunjevačkih Hrvata ovdje. Dakle, oni su prvo bili graničari, oni koji su čuvali ovaj kraj, bili su vojnici, onda smo kroz razvoj nošnje u prvom dijelu povorke govorili o njihovom razvoju – materijalnom i duhovnom – jer kako se nošnja razvijala i bogatila, od najjednostavnijih nošnji vrlo brzo su stasali do tih bogatih nošnji, što znači da su za to morali imati i materijalnu i duhovnu podlogu, nadgradnju koja je slijedila kroz nove uvjete života. Mislim da smo u tome uspjeli – ljudi su prepoznali sebe i zato su bili tako ponosni i zadovoljni. To je danas možda pomalo i neshvatljivo. Mi smo te 1968. godine u povorci Dužijance imali oko 1.200 ljudi koji su spontano izišli u nošnjama, ne preko društava, nego samoinicijativno, direktno iz obitelji. Pojedine obitelji su jednostavno popunile cijelu sliku i to se danas ne može niti zamisliti.
HR: I to je trajalo do 1972. godine. Kako biste opisali taj period nakon sloma »hrvatskoga proljeća«?
    Slom »hrvatskog proljeća« odrazio se i ovdje kod nas, i to možda na još drastičniji način, budući da je jako veliki broj ljudi žigosan politikom koja je tada uslijedila. Nama su prišivali etikete s kojima mi, jasno, nismo imali nikakve veze, samo radi toga da bi cijelom našem nacionalnom korpusu dali jedan žig, kako bi ga obeshrabrili da se ne bi ponovno digao i opet nešto takvo organizirao. Dakle, ne pojedincu, jer nije tu bio interesantan pojedinac – Naco, Balint ili bilo tko drugi – nego je to bilo namijenjeno cijelom korpusu. To je trajalo tako sve do devedesetih godina. Taj period je, rekao bih, jedan od najgorih za Hrvate u ovom dijelu. Jer, ništa se nije moglo ni slučajno napraviti a da ima u pravom smislu značenje hrvatskog, sve do devedesetih godina kad je došlo do promjena.
HR: Kako ste se snašli u Zagrebu?
    Imao sam sreću da ljudi nisu bili opterećeni time. Pomoglo mi je nekoliko ljudi, od kojih su neki, jasno, bili i odavde. Međutim, ja nisam mogao ni u Zagrebu napredovati. Nisam ni pokušavao biti sudac. Radio sam u Ministarstvu zdravlja i socijalne skrbi i bio sam zadovoljan što sam došao do komada kruha i vremenom su me ljudi jako dobro prihvatili, ali napredovati nisam mogao, toga sam bio svjestan i nisam to dramatizirao. Vremenom sam se uključio i u društveni život, bio sam član društva »Šokadija«, volio sam taj oblik rada. Uvijek sam bio aktivan, od najranije mladosti, i onda mi je to nedostajalo, pa sam se uključivao, i to je išlo do devedesetih godina. A, onda kad je opet nastala kriza, osnovali smo Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata, i to ne toliko radi nas tamo, već radi toga da pomognemo Hrvatima koji su ovdje bili ugroženi. Osobito se to odnosi na Srijemce, koji su masovno dolazili u Hrvatsku, bili proganjani i onda smo se mi organizirali da njima možemo bolje pomoći.
HR: Bili ste hrvatski konzul u Budimpešti…
    Da, bio sam konzul-savjetnik u Hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti. To je jedno od prvih hr-vatskih veleposlanstava koje je otvoreno na toj razini, jer i Mađarska je bila među prvima, pored Europske unije i Vatikana, koja je priznala Hrvatsku. Već u svibnju 1992. godine imenovan je veleposlanik, ja sam otišao 16. lipnja i bio sam među prvim ljudima koji su došli iza veleposlanika u Veleposlanstvo. Tu sam ostao četiri i pol godine. To je bio period kad je Hrvatska imala velikih problema, kad je jako puno prognanika iz Hrvatske bilo u Mađarskoj. Mađari su jako puno učinili da pomognu ljudima, tu su se iskazali i Hrvati koji žive u Mađarskoj, a mislim da se puno pomagalo i ljudima iz ovog kraja, jer mnogi su bili ugroženi, mnogi su bježali od vojske, mnogi su bili proganjani i onda smo mi pomagali tim ljudima. Ne samo da dobiju hrvatske isprave radi samih isprava, mislim da je to čak sporedna stvar, već da oni kroz to mogu rješavati neke druge, pa čak i socijalne probleme. Recimo, imali smo iz okolice Sombora ljude koji su godinama unazad išli u Austriju raditi poljoprivredne radove. Oni s »crvenim pasošem« nisu više mogli ići tamo, a ljudima je to bio život, jer su oni tamo zaradili nekoliko tisuća maraka za sezonu. Mi smo, eto, tim ljudima, Hrvatima, jasno, koji su ispunjavali uvjete, omogućili da s hrvatskom putovnicom mogu otići osigurati svojoj obitelji socijalnu egzistenciju koja je bila znatno ugrožena.
HR: Kakva su Vaša iskustva iz diplomatske službe?
    U mirovini sam od 1996. godine. Mislim da smo mi kao pioniri puno toga učinili, da smo uspostavili dobre kontakte ne samo sa zemljom domaćinom, Mađarskom, gdje smo imali veliku naklonost i veliku podršku općenito. Neću zaboraviti premijera Józefa Antala i ministra vanjskih poslova Gézu Jeszenskog, koji su na svaki način iskazivali svoju podršku, a mi smo i s drugim veleposlanstvima uspostavili jako dobre kontakte. Veleposlanik dr. Aleksandar Šolc je znao mađarski jezik i on se jako dobro uklopio. Osnovali smo i Klub mađarskih veleposlanika i konzula koji su govorili mađarski. Mi smo kroz to bili interesantni i mađarskim vlastima, jer oni su kroz taj klub dobili oko stotinjak diplomata koji govore mađarskim jezikom, od Amerike, Rusije, Kine i Hrvatske, pa su njihovi pojedini službenici, koji nisu govorili engleski, direktno komunicirali i njima je to jako dobro došlo, pa su na taj način provjeravali i neke svoje političke poteze. A i nama je to dobro došlo. Na primjer, kad su krenuli valovi izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kada su cijeli vlakovi dolazili, da bi oni stigli u, recimo, Belgiju, koja ih prima s osobnim iskaznicama, morali su proći još pet država. Da bismo im to osigurali, ja sam nazvao konzula Slovačke, Češke, Poljske.. Mi smo to telefonski dogovorili i riješili problem za pet minuta. Mislim da je poseban odnos i da to naša hrvatska zajednica jako dobro pamti i to nam uvijek priznaju, kako smo bili povezani s njima i davali jednu veliku potporu, kao i oni nama, a i danas ta veza s Hrvatima u Mađarskoj jako dobro funkcionira.
HR: Predsjednik ste Društva za potporu bačkim Hrvatima. Kako to Društvo funkcionira?
    Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata više se pretvara u jedan zavičajni klub. Međutim, mi smo osjetili da bismo trebali imati jedno društvo koje bi se okrenulo više Hrvatima u Bačkoj, jer smo povezani i organizirani, i bolje se poznajemo. Željeli smo osnovati zakladu, međutim, budući da nemamo imovine s kojom bismo to učinili, išli smo na to da osnujemo Društvo kojem je cilj potpora Hrvatima, prvenstveno na kulturnom planu, oko izdavanja knjiga, prezentacija novina, časopisa, izložbi. Društvo je osnovano prošle godine i mi smo imali nekoliko interesantnih projekata. Ja sam predsjednik Društva, budući sam najstariji pa mi je tako dopala ta čast. Imali smo prošle godine tri značajne priredbe, a uključili smo se i oko promocije »Hrvatske riječi« u Zagrebu, predstavili smo knjigu Vojislava Sekelja »Uzmi dodaj« i »Bunjevački blues« Tomislava Žigmanova u Zagrebu, predstavili smo  »Klasje naših ravni«. Mislim da je značajno da i hrvatska javnost sazna o onome što se u Bačkoj događa, jer ne trebamo se zatvarati, moramo biti otvoreni i trebamo tražiti podršku, a mislim da to i imamo. Za neke stvari ne moraju uvijek postojati velika davanja ako nas je više, i s relativno malo novca se može dosta toga učiniti. Nama se u udrugu uključilo nekoliko ljudi koji žive diljem svijeta – u SAD, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji – i spremni su svojim malim prilogom dati potporu. Planiramo kao prvu knjigu izdati jednu knjigu eseja i članaka pod naslovom »Kazališni zapisi« pokojnog profesora Josipa Buljovčića, koju je on već bio pripremio.
HR: Uspijevaju li se uvijek bački Hrvati integrirati u hrvatsko društvo?
    Mislim da se u cjelini uspijevaju i integrirati i afirmirati. Imamo i među mladima jako afirmiranih ljudi koji su postigli uspjeh na stručnom, profesionalnom i kulturnom planu. Imamo istaknutog profesora Šarčevića, koji je bio rektor Riječkog sveučilišta i član brojnih međunarodnih strukovnih asocijacija. Bio je i hrvatski diplomat u najtežem vremenu, i veleposlanik u SAD, pa u Švicarskoj. Zatim imamo Petra Šarčevića, koji je redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu i ravnatelj Drame HNK. Od najmlađih tu je Hrvoje Prćić i mnogi drugi.
HR: Koliko je ljudi prošlo kroz Vašu kuću u Zagrebu, budući da ste mnogima pomagali u proteklih deset godina?
    Puno. Za to da se nešto učini često ne treba ni puno novaca, ni puno velikih sposobnosti, nego treba samo htjeti, treba ono ‘hoću’. Mislim da i sada kod nas ima htijenja da na mnogim područjima imamo vidnih rezultata i naši mladi ljudi se pojavljuju i ističu. Mislim da je to ono pozitivno, što mene osobno raduje kad vidim da se pojavi neka knjiga, ili novina, kao što je »Hrvatska riječ«, pa dječja kazališna predstava koju smo imali. Sve su to događaji koji su imali i imaju ne samo trenutno neki značaj, nego i svoju poruku i djeluju i dugoročno.
HR: Na ovim prostorima ljudi su više kritični i pesimistični?
    Mislim da uopće nema razloga za pesimizam. Jasno je da trebamo raditi, jer bez rada nema ništa. Bački Hrvati su imali intelektualnu snagu, a mislim da je to bitno, jer bez inteligencije ne može postojati elita ni vodstvo. Ne može se bez toga, a i to je jedan razlog zašto smo se održali i zašto smo se bili u stanju oduprijeti tim raznim navalama koje su postojale. Jer, tamo gdje toga nije bilo, brže su pokleknuli i lakše su ih razbili.
HR: Kakav je Vaš savjet vojvođanskim Hrvatima?
    Hrvatska elita nije uništena, bez obzira na sve izazove proteklih desetljeća. Pogledajte samo koliko članova ima Hrvatsko akademsko društvo. I nisu ni svi Hrvati intelektualci članovi HAD-a. Ali, nakon svega što se dogodilo, i pedeset i neke godine, pa poslije sedamdesetih godina, mi smo bili u stanju održati se i pokazati da postoji snaga koja može dati novi doprinos. To više nije samo književnost, već u svim oblastima i drugih znanosti – i tehnike i privrede i medicine. U svemu je puno toga napravljeno. Danas, zbog suvremenih mogućnosti komunikacije, nema razloga da pravimo razliku gdje je stvoreno nešto, je li to u matičnoj državi, ili u državi gdje bački Hrvati žive.
HR: Ima li Društvo kontakata sa srijemskim Hrvatima?
    Da, preko Društva prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, gdje je najviše Srijemaca, imamo dobru suradnju i kontakte.
HR: Koliko često dolazite u rodni grad?
    Sada dosta često. Deset godina nisam dolazio, od 1991. do 2001. godine nisam bio, ali sada dolazim. Osjećam se ovdje doma, ima puno ljudi koje želim vidjeti, imamo puno toga zajedničkog, imam ovdje brata, sestru i obiteljskih veza i prijatelja s kojima sam surađivao i surađujem.
HR: Knjige koje ste objavili?
    Kad je riječ o tim knjigama, tu sam bio više urednik nego pisac. Napisao sam nešto o tom povijesnom dijelu o Društvu, dao sam jedan izbor onoga što je napisano o Društvu »Matija Gubec« i o našim slikaricama i slamarkama. Pokušao sam da se ne uplićem suviše, jer nisam stručan, ali mislim da smo kroz taj izbor tekstova, posvjedočili kako je veliki broj istaknutih ljudi imao interesa za tu djelatnost i aktivnost »Matije Gupca« i da je dao prosudbe o tome da je to vrijedno.
    A drugo, sačuvana je građa koja svjedoči o toj aktivnosti, napisi o društvu, koloniji, fotografski materijal, ono što je bilo potrebno da ostane, dakle, jedno svjedočanstvo o Društvu. To Društvo je imalo veliku ulogu. Govorili smo maloprije da nije bilo hrvatskih društava, pa ni to nije bilo hrvatsko društvo, ali smo mi kroz to društvo mogli djelovati, pa smo se tamo našli i okupljali i mislim da smo kroz to probudili neki interes i samosvijest, pa su se ljudi lakše opredijelili i za neke druge aktivnosti. Mi smo kroz taj rad u »Matiji Gupcu«, pa kasnije kroz Dužijancu, došli do toga da smo na osnivanju »Bunjevačkog kola«, koje je osnovano kao Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo, imali preko 350 ljudi na osnivačkoj skupštini. To je upravo nevjerojatno da se može sakupiti toliko ljudi na takvom skupu. Imam jednu hrestomatiju u pripremi. Naslov je »Pisana riječ u Bačkoj«, a cilj je bio posvjedočiti kroz tu knjigu i kroz taj izbor da hrvatska riječ živi na ovom prostoru u tom obliku preko 300 godina i mi smo kroz uvod i izbor prikazali 57 pisaca, i kroz njihova djela smo pokušali reći da kad govorimo o hrvatskoj riječi, to nije samo ono što je pisano hrvatskim književnim jezikom, već da je tu i ono što je pisano na našem dijalektu, i na jeziku koji su stari pisci zvali ilirski, bosanski, dalmatinski, i tako dalje, pa jasno i bunjevački i šokački. Ta je knjiga dobro došla i pružila bi mogućnost ljudima koji nisu vidjeli i nisu imali prilike upoznati te stare pisce, da vide u jednom nizu taj redoslijed i kontinuitet, počevši od Mihajla Radnića, do Bračuljevića i Vilova… Mi smo prikazali njihove naslovnice, njih oko 250, i dijelove tekstova tih starih pisaca. Oni nemaju neku posebnu književnu vrijednost, ali je potrebno pokazati kako su ti ljudi pisali.              g