Arhiv tekstova
28.05.2004
Hod po mukama
U ratnim i poratnim godinama Antun Karagić piše kazališni komad »Iznenađenje« s podnaslovom »Iznenadni događaj« u 3 čina (4 slike) koji se događa 1944. godine. Autor je komad počeo pisati u Riđici te ga je 27. svibnja 1946. godine završio u Gari. Glavni akteri su nam poznati iz njegove novele »Nikola i Marta«. U djelu javljaju se i nova shvaćanja o fašizmu i komunizmu, iz čega logički proizlazi i sukobljavanje u samom naselju među višenacionalnim stanovništvom. Dapače, u igrokazu sukobljavanja i prodiranje štetnih ideologija više dolazi do izražaja nego u pripovijetci.
U rukopisu ostaje mu i komedija »Švajcarka«. Ovo djelo nema veće vrijednosti, ali nam može pokazati smjer kamo je poslije rata krenulo Karagićevo djelo: u njemu opisuje gramzljivost onih koji su u promjeni vlasti promijenili samo kapu.
NE GUBI VOLJU: No, njegov hod po mukama nastavlja se. Rákócijev staljinistički režim ponovno ga zatvara. U uzama je proveo deset godina, bio je robijaš zloglasnog logora u Recsku. Stvara i u tim teškim danima, da bi na taj način mogao preživjeti sve užase pakla. Međutim, sve njegove rukopise je uprava logora pokupila s obećenjem da će mu biti vraćeni kada bude oslobođen. Naravno, autor ih nikada nije dobio u ruke! Iz zatvora izlazi osiromašen, fizički i psihički slomljen, sklanjajući se kod rodbine.
Životnu volju nikada nije izgubio – ponovno stvara! Godine 1966. prije smrti završava tragikomediju u tri čina »Faun«. Igrokaz nas vodi u gradsku sredinu gdje se poslije Drugog svjetskog rata, u godinama »socijalizma«, javljaju nova gospoda, dakako, gramziva. Oni nastupaju u ime radničke klase, s kojom nemaju ničega zajedničkoga. Autor unutar radnje tragikomedije pokazuje i degeneriranost i incestne nakane u jednoj obitelji. Glavne likove ne bira više iz bunjevačke sredine.
O njegovim kazališnim djelima suvremena kritika donosi: »Upravo kada naziremo pravog dramatičara, koji sjajno vodi svoje likove prema konačnom raspletu odjednom toliko pojednostavljuje postavljene probleme da se konflikt raspline, dramska napetost nestaje, a djelo se brzim potezima privodi prečesto ne baš logičnom kraju. Karagić dobro uočava probleme sela, seoskih gospodarstava i bunjevačke zajednice, ali se gubi u detaljima i ne nalazi prava rješenja. Motivi se stoga neprestano ponavljaju, likovi pripadaju istim tipovima bez vlastitih karakternih osobina. Temelj fabule uvijek čini ljubavni zaplet u kojem likovi moraju savladati određene prepreke kako bi ispunili i ostvarili svoje želje i čežnje. Dramska napetost proizlazi najčešće iz sukoba pojedinca s moralnim normama zajednice kojoj i on pripada, ali koja ne prihvaća ništa što je izvan njezinog vrijednosnog sustava.«
U njegovim djelima žene su nositelji napretka, dok su očevi čuvari starog načina života. Moralno čiste, obrazovane žene i mladi ljudi su uvijek nacionalno svijesni, koji često stradavaju jer se suprostavljaju asimilatorskoj težnji od strane mađarske vlasti. Oni su, kao općenito i žene u ostalim kazališnim komadima, pokretači i nositelji radnje, uzroci zapleta.
POSLOVICE I IZREKE: Karagić svoj jezični izričaj obogaćuje i bunjevačkim poslovicama i izrekama.
Antun Karagić pisao je i novele, koje je samo rijetko tiskao, no one su mu obično poslužile za razradu radnje igrokaza. U njima, kao i u dramskim djelima, dolazi do izražaja socijalno raslojavanje bunjevačkog sela. Njegovi sunarodnjaci, vezani za zemlju, slabo su nacionalno svijesni. Iz bogatijih kuća šalju mlade na školovanje, ali se oni brzo asimiliraju, pa i ako se vrate, donose u sela neke nove navike koje rastaču drevne pučke tradicije, u čijem održavanju Karagić vidi jedini uvjet opstanka hrvatskog nacionalnog bića. U njima se pojavljuju i drugi likovi: žene koje gube moral, čistoću. Plejada je to svakojakih ljudi: poštenih i nepoštenih iz bunjevačke zajednice, no nepoštene najčešće uzima iz drugih redova; pojavljuju se oboljeli od tuberkuloze, psihičko-biološki problemi, ubojstva i traume nasljeđene iz Prvog svjetskog rata, nemoral gospodskog svijeta, itd.
Radnja novela Antuna Karagića je baš kao i radnja njegovih igrokaza, tipična, jednostavna, s jasno uočljivim likovima, a s melodramskim zapletom i pomalo nedorečenim zapletom, pa često djeluju kao da su nedovršene. Glavni junaci žive prema vlastitim porivima, njihove postupke vode nagoni, strasti. Njegovi tipovi obično tragično završavaju. Piscu nije pošlo za rukom da od njih načini prave karaktere.
Novele su mu: »Doktor Toni«, »Razbojnik«, »Anka Berićeva«, »Nikola i Marta«, »Vjerenik« (ove dvije potonje su tiskane u Subotici). Uz njih u rukopisu mu stoje i ove pripovijetke: »Dančo Somborčević«, »Pored velikog jezera«, »Crne kobile«, »Joso«, »Čika Marko«, »Joso i Štefan« i »Služavka«.
Antun Karagić je umro u pečuškoj bolnici 12. prosinca 1966. godine, a pokopan je 16. prosinca na bajskom groblju Svetog Roka.
Kraj
