Arhiv tekstova

Sva je godina u svom prirodnom zbivanju isprepletena lijepim narodnim običajima, među kojima su najljepši i najvredniji oni, što se vežu uz čovječji rad. Rad i uspjesi rada izazivaju u čovjeku osjećaje zadovoljstva, radosti i sreće. Te svoje osjećaje nastoji čovjek i vanjskim načinom pokazati i dati im oduška, a tu se onda rađaju narodna pjesma i ples kao dva najredovitija pratitelja svih čovjekovih, osobito radosnih, osjećaja. U važnijim momentima oblikuje narod pjesmu i ples u neku vrstu obreda, pa tako imamo za sve glavne prigode čovječjega rada u prirodi narodne običaje, formirane prema prilikama u životu pojedinih krajeva. Oranje, sjetva, žetva i berba zauzimaju u toj vrsti narodnih običaja prvenstveno mjesto. Od svih tih običaja najrazvijeniji su žetveni običaji, kojima narod slavi sretan završetak žetve.

 

Najvažniji događaj

 

Sasvim je prirodno da su se žetveni narodni običaji razvili najviše u žitorodnim krajevima. Žetva je u tim krajevima najvažniji događaj za čitav čovjekov rad u godini, pa je zato u proslavi žetve usredotočeno ono najljepše, u čemu se odrazuje radost, što je priroda lijepim uspjehom opet nagradila glavni seljakov godišnji trud.

Ovim je riječima dr. Josip Andrić započeo predgovor uoči  izvedbe Žetelačke suite Dožejanca, u kojoj je na umjetnički način obradio bunjevačku dužijancu, da nam tako glazbeno bude prikazan taj lijepi žetelački narodni običaj. Od ove skladbe nastala je i prva bunjevačka opera Dužijanca, čija je praizvedba bila 1953. godine u Subotici. 

Inspiraciju  za suitu, a potom i operu, Andrić je crpio iz žetvenih običaja bunjevačkih Hrvata, ali on je pomno pratio odvijanje žetve i u šokačkim mjestima, osobito u Plavni, gdje su i nastale ove fotografije. To je u stvari  diptih, koji prikazuje kako se žetva obavljala u ovome selu sredinom XX. stoljeća. Na gornjoj fotografiji vidimo kako članovi jedne plavanjske obitelji pletu užad za vezivanje snoplja, a na donjoj se vidi i  sama žetva na  njivi Antuna Petrovića.

 

Slavlje za svršetak žetve

 

Bunjevački Hrvati, koji žive na širokoj žitorodnoj ravnici Bačke, imadu posebno lijepo oblikovan i sačuvan narodni običaj, kojim slave svršetak žetve. Tom je žetvenom običaju narod dao ime dožejanca: kad je žito dožeto, slavi se dožejanca. Na svakom seljačkom gospodarstvu slave dožejancu žeteoci, koji se u Bačkoj zovu risari, a u pojedinim mjestima se sredinom kolovoza, kad je na svim njivama žetva dovršena, slavi i opća zajednička dožejanca, kod koje sudjeluje narod čitavog mjesta. U Suboticu dolazi na proslavu dožejance narod ne samo sa svih okolnih salaša, nego i iz mnogih bližih i daljih bunjevačkih sela, pa je to kao neko opće bunjevačko narodno slavlje.

Dožejancu slave Bunjevci uglavnom ovako: Kad je žetva posljednjim otkosom dovršena, ispletu žetelice vijenac od klasja, koji će se kao uspomena na ovu žetvu čuvati do nove žetve. Žetelac, koji se najviše istakao svojim radom kod kosidbe, počašćen je od ostalih žetelaca kao priznati prvak žetve, komu se daje ime bandaš, a njemu se za žetvenu drugaricu pridaje bandašica, koja je za njegovom kosom sabirala klasje i vezala snoplje. Bandaš i bandašica su u središtu cijele žetelačke proslave. Obično su to momak i djevojka, koji su već povezani srcem jedno uz drugo. Kad je žitni vijenac ispleten, onda pjesmom, kolom, veseljem i gozbom žeteoci slave sretno završenu žetvu, a usred te slave žitni se vijenac u nekom obrednom obliku svečano predaje na čuvanje do buduće žetve te se obično objesi na istaknuto mjesto u kući. Često se pletenje vijenca vrši u obliku prela prije same proslave dožejance, pa je i to isprepleteno pjesmom i kolom. 

Tako je o ovom žetvenom običaju pisao Andrić,  a kruna njegova umjetničkog stvaralaštva u kome je nastojao narodno blago uzdići i oplemeniti, svakako je glazbeno scenski  prikaz u formi opere, koju je posvetio bunjevačkim Hrvatima.