Arhiv tekstova
Prihvatiti život
U Tavankutu živi obitelj Tomice i Kate Vojnić. Vjenčali su se 17. rujna 1983. godine i sada imaju sedmero djece. Otac ove obitelji nekad je radio kao vatrogasac u Solidu, a sada se bavi zemljoradnjom i manjim dijelom stočarstvom. Mama Kata je domaćica i ona najviše vremena provodi s djecom. Najstarija je kćerka Marija, koja je trenutno na studiju u Novom Sadu. Sada je na prvoj godini Više tehničke škole, odjela za ekologiju. Drugo dijete je Pavle koji sada završava srednju školu za automehaničara. Martin je treće dijete i sada završava osmi razred.
David je četvrto dijete i učenik je petog razreda osnovne škole. Bernardica je peto dijete i ona je učenica trećeg razreda osnovne škole. Tomislav je šesto dijete i učenik je drugog razreda osnovne škole. Sedmo dijete je Veronika, koja će na jesen u prvi razred osnovne škole. Tomislav nastavu sluša na hrvatskom jeziku, a Veronika će biti prvak i također će biti učenik hrvatskog razreda. Ona je i u vrtić išla na hrvatskom jeziku. Bernardica ide u srpski odjel, ali pohađa satove hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture.
BOŽJA ODLUKA: O tome kako su se odlučili na sedmoro djece, te kako uspijevaju pokriti sve materijalne troškove, Kata Vojnić nam je rekla, kako to nije bila njihova odluka, nego je to dar od Boga. Suprug Tomica se nadovezuje i kaže kako je vjera presudila u svemu. »Treba prihvatiti ono što Bog nudi, a po mom shvaća-nju je život jedna najveća vrijednost koju čovjek može imati. To nisu bili naši planovi, nego Božji, mi smo samo odlučili prihvatiti život. Tako da tu nije bilo posebnih planova, to je jednostavno tako. Možda je to nekima smiješno, ali nikad nisam bio uplašen za sutra, uzdamo se u Božju pomoć i to nas drži. Ne mogu reći da nije teško, teško nam je svaki dan, no, hvala Bogu ničeg nam ne pritiče, ali još uvijek nam dotiče. Mislim da boljom organizacijom društva kao i nas samih, sigurno bismo mogli olakšati sebi. Nama ne treba neka humanitarna pomoć, nego nam treba pružiti mogućnost da radimo. I one obitelji koje imaju jedno ili dvoje djece ne žive mnogo bolje od nas. I oni se također bore i rade. Na ženi je bila velika obveza svu djecu roditi, no isto tako tu djecu treba i odgojiti. Na meni je obveza da osiguram sve s moje strane, ne mogu reći da nije teško, ali još uvijek se može. Za sad ne strahujem za sutra« kaže otac ove obitelji.
AKTIVNOSTI DJECE: O tome kako govori država i crkva o bijeloj kugi Kata nam kaže da joj na neki način to smeta: »Jer svi o tome govore, a nitko se nikad nije pitao, kako je živjeti sa sedmero djece. Svako dijete zahtijeva nešto posebno. Ove godine imaju i maturante, pa i njih treba pripremiti, no, tu je i kćer koja studira, pa svaki put iz Novog Sada košta, a tu su i ispiti i druge potrepštine. Djeca na neki način možda žive skromnije, među njima nema nepravde. Rekla sam, možda, jer će na taj način mnoge stvari znati više cijeniti, nego djeca kojoj je pruženo sve. Sada su bile aktualne i ekskurzije, no, ove godine nitko nije išao«. Mama Kata kaže : »Ne želimo praviti nepravdu, ako starija djeca nisu išla, neće ići niti mlađa«. Djeca su uključena na razne aktivnosti, kao što su folklor, tamburaški orkestar i nogomet. To je dobro, jer, kako su rekli, djeca stječu radne navike i obveze, a s druge strane pružena im je mogućnost da s folklorom putuju i vide ono što im se u obitelji ne može priuštiti. Tako su djeca putovala i bila u svojoj matičnoj domovini u Hrvatskoj. Mali Tomislav je bio i u posjetu predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću. Često puta im je teško otići na probe, ali ipak redovito odlaze i razna putovanja su im ustvari nagrada za njihovo zalaganje i redovit rad. Martin je aktivan u nogometu i ove godine ulazi u stariju grupu kadeta. Starija djeca idu i na sviranje, te često i kod kuće sviraju poznate hrvatske tamburaške pjesme. Bernardica je išla na takmičenje na hrvatskom jeziku prošle godine i dobila je prigodne darove. Još nam je rekla kako joj je hrvatski jezik omiljeni predmet i kako ga rado posjećuje.
Za djecu hrvatski jezik nije stran, jer su djeca aktivna i u crkvi gdje se govori hrvatski, zatim, kao što je spomenuto, djeca su aktivna i u Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu »Matija Gubec« gdje se također govori hrvatski. U obitelji se najviše govori ikavica, no često Tomislav kad dođe iz škole posluži se i hrvatskim jezikom. Mama Kata je rekla kako djeci nije nametnut hrvatski jezik, nego su djeca sama vidjela što je naše. Djeca često pomažu roditeljima oko poslova što se tiču stoke ili zemlje, no, kako je Tomica Vojnić kazao, ne može još svakog pustit da radi sam. Nemaju oni još tu naviku, a i nemaju svi iste mogućnosti i želje. Od malih nogu pomažu, sada se već vidi tko ima predispozicije, a tko ne. Ima djece koja vole više raditi, a koja manje, no svi im pomažu i rade. Tomislav nam je pričao, kako voli što ima puno braće i sestara, no desi se koji puta i da se posvađaju, pa mama i tata moraju biti i suci. Kako je rekao Tomislav: »Često puta tata mora malo i da nas natuče, jer nismo baš uvijek dobri«. Djeca međusobno brinu jedno za drugo. Stariji pomažu mlađima, a mlađi onima najmlađima. Svatko radi ono što je u njegovim mogućnostima. No, Tomislav nam je rekao i svoju želju, kako bi on, kada poraste, želio biti svećenik. Možda mnogi misle kako je sve to nemoguće, da se ova obitelj ne boji sutrašnjice i sve prepušta u Božje ruke. Ljepotu koju oni imaju, nitko im ne može uzeti. Radost života i osmijeh djeteta je nenaplativa vrijednost, koju još mnogi nisu spoznali.
