Arhiv tekstova
23.08.2013
Šest spomenika, šest pristupa
Svečana akademija održana je u Hrvatskom domu u Vukovaru, te je položeno cvijeće kod Nemetina, na mjestu velike razmjene održane 1992. godine, čime je 14. kolovoza obilježen Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata, izvijestio je Večernji list.
Prvi spomenik – Nemetin
Razmjeni kod Nemetina prethodio je dogovor hrvatske i srpske strane u Budimpešti, razmjena je održana po principu »svi za sve«, te je iz srbijanskih logora toga dana na slobodni dio Hrvatske stupilo 714 civila i branitelja, dok je iz hrvatskih zatvora i logora pušteno oko 240 zatočenih Srba. Prema podacima Hrvatskog društva srpskih koncentracijskih logora, kroz srpske logore je tijekom Domovinskog rata prošlo oko 30 tisuća ljudi od čega tri tisuće žena i 500 djece.
»Od toga broja oko 8.000 ljudi ima priznat status logoraša. Po raznim logorima ubijeno je 300 zatočenika, a procjenjuje se kako je od trenutka zatočenja, pa do ulaska u logor, ubijeno oko 2.500 ljudi koji se i danas vode kao nestali. Za sve to nikad nitko nije odgovarao«, rekao je Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva srpskih koncentracijskih logora.
Rehak dodaje i kako je udruga do sada podizala kaznene prijave, tužena je i Srbija kao država, ali bez ikakvih pomaka. Obilježavanju su uz čelnike i članove HDLSKL nazočili i gosti iz Grada Vukovara i Vukovarsko – srijemske županije, ali i ministar branitelja Predrag Matić, koji je i sam logoraš, te posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković. Mjesto razmjene obilježeno je spomenikom.
Drugi spomenik – Stajićevo
Dan sjećanja na zatočene i nestale proglasio je Hrvatski sabor, a među najpoznatijim logorima su Stajićevo, Begejci i Niš. Ovim povodom oglasio se priopćenjem i Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91:
»U tim logorima ‘procedura’ je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku u neki od tih logora, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. Oni koje su tjerali na ‘pistu’ obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike. Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da ‘proradi’ četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu ‘životinje’, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piće mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju – zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume.«
Prema podacima Među-narodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u Stajićevu je bilo 1.700 zatvorenika. Od oko 1.300 zatvorenika, oko 170 je dopremljeno ranjeno, oko 150 osoba je bilo starije od 60 godina, a 23 mlađe od 18.
Prije 4 godine su udruge logoraša pokušale postaviti spomen ploče na mjestima logora u Begejcima i Stajićevu, ali ih je onemogućilo lokalno stanovništvo i policija. Vlasti u Zrenjaninu, predvođene tadašnjim predsjednikom Općine Aleksan-drom Martonom, dopustile su postavljanje ploče, poslije čega su uslijedile prijetnje smrću i prosvjedi u tom gradu – izvijestile su E-novine.
Treći spomenik – Novi Sad
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 (UHBDR 91) iz Koprivnice uputilo je 13. kolovoza Gradskom vijeću i gradonačelniku Novog Sada zahtjev da u tom gradu postave spomen-ploču braniteljima Hrvatske. Zatražili su da se u Novom Sadu na istaknutom mjestu postavi spomen-ploča u čast i slavu svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu, zabilježio je list Danas. Predsjednik udruge Mladen Pavković izjavio je za taj list:
»Želja nam je podsjetiti na žrtve i da građani Srbije, a osobito srpska djeca, saznaju nešto više o žrtvama s hrvatske strane. Spomen-pločom posvećenom braniteljima, ali i civilima koji su stradali i u srpskim koncentracijskim logorima, želimo istaknuti da je svaki rat zlo.«
UHBDR 91 je svoj zahtjev poslala dva dana nakon što je u Žirovcu kod Dvora na Uni održan parastos za srpske žrtve stradale u izbjegličkoj koloni za vrijeme hrvatske akcije »Oluja« 1995. godine. Danas je naveo kako su portali udruga hrvatskih veterana dramatično izvještavali o namjeri predsjednika novosadskog Udruženja sudionika oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije Željka Vukelića, koji je prisustvovao parastosu, da u Žirovcu postavi spomen ploču.
Reagirajući na inicijativu Udruge hrvatskih branitelja iz Koprivnice, gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević izjavio je da se nada da to nije provokacija:
»Veliki broj ljudi došao je poslije rata u Hrvatskoj i Bosni u Vojvodinu i zato je ovo osjetljivo pitanje za nas. Umjesto da se okrenemo sadašnosti i budućnosti, neki se konstantno vraćaju prošlosti«, rekao je Vučević za »Informer« i dodao kako ne vjeruje da će prijedlog hrvatskih branitelja biti usvojen. »U ovom trenutku ne možemo dopustiti postavljanje takvog obilježja«, kazao je Vučević za televiziju »Pink«.
Četvrti spomenik – Žirovac
Par dana prije ove inicijative za postavljanje spomenika u Novom Sadu održano je okupljanje u Žirovcu, u organizaciji Udruge sudionika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije iz Novog Sada, koje je diglo na noge hrvatske braniteljske udruge. Spomenik Srbima stradalim u izbjegličkoj koloni tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja ipak nije podignut, kako se najavljivalo, već je samo u mjesnoj crkvi sv. apostola Petra i Pavla održan parastos za poginule.
Dolazak na liturgiju u Žirovac u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju potvrdio je i predsjednik srpskog Udruženja Željko Vukelić, inače ratni zapovjednik diverzantskog voda u 21. kordunskom korpusu srpske paravojske. Pritom je izrazio nezadovoljstvo što općinska administracija u Dvoru s načelnikom Nikolom Arbutinom još nije omogućila postavljanje spomenika, iako je to navodno bilo dogovoreno. Ponovio je da su Srbi u izbjegličkoj koloni stradali od Hrvata i Muslimana, a ne pod gusjenicama srpskih tenkova kojima je zapovijedao Mile Novaković, kako to tvrde hrvatski branitelji.
»Posjedujemo vjerodostojne dokumente i snimke tog događaja koji nedvosmisleno govore da je zločin nad Srbima u izbjegličkoj koloni između Gline i Dvora počinila jedinica srpske paravojske kojom je zapovijedao general Mile Novaković. Ovakav pokušaj izvrtanja istine podizanjem spomenika te optuživanje hrvatske države za zločin koji su sami počinili ne smije se dopustiti«, rekao je Hini predsjednik Agencije za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba Ivica Pandža Orkan.
Peti spomenik – Lora
Prije tri godine bilo je riječi o postavljanju spomen-obilježja srpskim civilima i zarobljenicima ubijenim i mučenim u zloglasnom vojnom zatvoru Lora, a predsjednik Hrvatske Ivo Josipović podržao je tu ideju.
Josipović je za Jutarnji list rekao da je principijelno za obilježavanje svake žrtve ratnog zločina, gdje god da se dogodio, iako smatra da je najvažnije procesuirati sve ratne zločine koji su se dogodili u ratovima na području bivše Jugoslavije tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.
»Činjenica da je sudski postupak za Loru proveden, da je dokazano teško i nečovječno postupanje prema civilima i da su optuženi proglašeni krivima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i to je bio najvažniji čin«, istaknuo je Josipović.
Ideju o obilježavanju spomena žrtvama u Lori, gdje je zatočeno i mučeno više od tisuću srpskih civila iz Splita i drugih dalmatinskih gradova i zarobljenih pripadnika JNA s početka rata u BiH 1992. godine, prvi je prije izvjesnog vremena spomenuo Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.
Ideju o postavljanju spomen-obilježja podržao je i Predrag Matić, vukovarski veteran koji je kao ratni zarobljenik bio u centrima u Srbiji.
»Radi se o delikatnoj stvari, ali kao žrtva ratnog zločina kažem da je zločin – zločin. Ipak sam ponosan da je Hrvatska imala snage procesuirati taj zločin«, rekao je Matić Jutarnjem listu i dodao kako zločini u Lori nisu ponos Hrvatske, jer su mrlja na njenoj pravednoj borbi za nezavisnost.
Šesti spomenik – Trešnjevac
Prije nekoliko mjeseci je pak sociologinja Janja Beč predložila da se podigne spomenik dezerterima iz 90-ih godina, kojih je u Srbiji bilo puno, a o kojima se šuti sve do današnjih dana. S ratišta se vratilo u znak prosvjeda i pobune, kako se procenjuje, oko 40 tisuća mobiliziranih, a između 100 i 200 tisuća je na razne načine izbjegavalo odlazak na ratišta.
»Mislim kako je vrijeme da se govori o tome koliko je ljudi odbilo ići u rat. Istinski heroji ovih ratova, svih ratova su dezerteri.«
Malo tko zna danas o selu Trešnjevac u kanjiškoj općini koje se pobunilo i spriječilo da mobilizirani odu u rat. Možda bi baš u tom selu trebalo podići spomenik dezerterima.
