Arhiv tekstova
Procesi zbližavanja i udaljavanja
Pri spomenu narodnog imena Bunjevac i upućenijima će pasti na pamet Bunjevci u povijesnoj Bačkoj, na teritoriju današnje južne Mađarske i sjeverne Srbije, odnosno Vojvodine. No, pokraj navedenih država, oni žive na prostorima jugozapadne Hrvatske i rubnim područjima Bosne i Hercegovine, od Neretve na sjever do rijeke Une.
Mi se u ovom radu nećemo posebno baviti pitanjima ličkih, dalmatinskih, te bosansko-hercegovačkih Bunjevaca, jer su oni u potpunosti integrirani u hrvatsku naciju. Pokraj toga višestoljetni odvojeni život i različite uprave i kulturni pojasevi učinili su ovu nekad kompaktnu subetničku cjelinu dovoljno drugačijom da bi usporedna analiza obiju skupina bila nesvrsishodna za naše temeljno poduzeće.
Svrha i pristup feljtona je apostrofiranje prijelomnih povijesnih događaja i procesa u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Kraljevini Jugoslaviji, Kraljevini Mađarskoj, te jugoslavenskoj državi nakon Drugog svjetskog rata, odnosno refleksijama povijesnih događaja i procesa na nacionalni identitet, nacionalno-integracijske ideje i razinu nacionalne integracije Hrvata Bunjevaca u sjevernoj Bačkoj.
Temeljno nastojanje autora nije davanje odgovora – već postavljanje pitanja i naznačavanje bitnih točaka, koje su po našem mišljenju utjecale na nacionalno integriranje odnosno dezintegriranje, ove nekad narodnosno jedinstvene skupine.
Pažljivijem čitatelju zapasti će za oko često korištenje čas imena Bunjevac, čas imena Hrvat, te njihovo uzastopno miješanje, što je posljedica našega nastojanja da koristimo subetničko ili etničko ime u izvornom obliku kako se kada spominje.
Narodni jezik i ime naroda: Govor bačkih Bunjevaca najbliži je najmlađem zapadnohercegovačkom novoštokavskom ikavskom govoru, kojim pokraj stanovništva zapadne Hercegovine govore još novoštokavski ikavci sjeverne Dalmacije, Like i Krbave, te islamizirano stanovništvo zapadne Bosne. U neprekidnom dodiru sa srpskim srijemsko (vojvođansko) – šumadijskim govorom bački Bunjevci su primili dosta srpskih riječi i jezičnih osobina. Iz postojbine sjeverne Dalmacije, Bosne i Like donijet je priličan broj turzicama, a u novoj domovini osjetan je utjecaj mađarskog i njemačkog jezika. Vlastiti su jezik bački Bunjevci pak nazivali: naš jezik, slovinski, bošnjački, dalmatinski, bunjevački, jugoslavenski, hrvatski, hrvatski ili srpski, srpsko-hrvatski, a jezikom državne ili vojne uprave nazivan je još rackim i ilirskim.
Šarenilo pri određivanju imena jezika karakterizira i ime naroda. U staroj domovini stanovništvo dalmatinske obale nazivalo je svoje sunarodnike katoličkim Vlasima, koji su oduvijek činili odvojen entitet od pravoslavnih Vlaha, od kojih su se pokraj vjeroispovijesti razlikovali i govorom, jer su Bunjevci bez iznimke ikavci, dok su tamošnji pravoslavni Srbi ijekavci. Uslijed stalnih pomjeranja tijekom XVII. stoljeća, a osobito za vrijeme Kandijskog i Velikog (Bečkog) rata Bunjevci su se u Lici i Dalmaciji suživjeli sa starosjedilačkim čakavskim ikavcima.
Koliko je određenje narodnoga imena u to vrijeme nesigurno, pokazuje ime čakavskih ikavaca Hrvata »Kranjci«, koji su ga dobili po granici-krajini spram Turaka, a da pri tome nemaju veze sa slovenskim Kranjcima. Pokraj Vlaha i Kranjaca susjedi Bunjevaca bili su pokrštenici (neochristiani) islamizirani puk vraćen u katoličanstvo nakon oslobođenja Like od Turaka, koji je govorio istim jezikom kao i Bunjevci.
Navedena činjenica u svezi nepostojanja jednoga narodnog imena u staroj domovini, oko kojega bi se okupile različite subetničke skupine, dade se objasniti time što do pojave modernih nacionalizama u XIX. stoljeću, Europom a naravno i njenom periferijom Balkanskim poluotokom, prevladava regionalni i vjerski patriotizam.
Bački su Bunjevci, pak, nakon doseljenja nazivani Ilirima, katoličkim Racima, Totima (Slovacima, sic!) i Dalmatincima (Dalmatima), a sami su sebe zvali Bunjevcima. Svi su, inače, rimokatolici, što ih je, u pogledu vjeroispovijesti, razdvajalo od Srba, dok ih je jezična barijera spram mađarskog jezika očuvala od mađarizacije.
U sljedećem broju slijedi nastavak:
Početak bunjevačkog narodnog preporoda.
