Arhiv tekstova

Na mističnoj i moćnoj, kraljici srpskih planina, najljepšoj planini Srbije, oazi netaknute prirode, tvornici crvenih krvnih zrnaca i dobrog raspoloženja, imali smo zadovoljstvo jedan srpanjski tjedan moja obitelj i ja provesti na njoj.

Pored brojnih ponuda za ljetovanje na hrvatskom, crnogorskom, bugarskom ili grčkom primorju, odlučili smo se za masiv između Bajine Bašte i Višegrada, planinu Taru, odnosno Nacionalni park Tara. Vidjeli smo nešto što ne možemo na morskim destinacijama, imali veoma dinamičan odmor, a opet se odmorili. 

 

Mistična i bajkovita planina

 

Planina Tara nalazi se na krajnjem zapadu Srbije, na oko 180 km od Beograda. Do nje smo stigli automobilom preko Valjeva i Bajine Bašte. Prolazeći kroz Bajinu Baštu zaustavili smo se jer smo na Drini ugledali neobično puno čamaca i splavova. Bila je to Drinska regata, trinaesta po redu, u kojoj je kako sam kasnije čitala sudjelovalo više od deset tisuća ljudi. Ubrzo nakon našeg susreta s regatom prošli smo pokraj kuće na Drini, sada već svjetske atrakcije. Sjećam se kada je prošle godine proglašena za fotografiju mjeseca u časopisu »Nacionalna geografija«, bila sam oduševljena njome, činila mi se tako mistična i bajkovita i uživo je opravdala moja visoka očekivanja.

Nakon šest sati vožnje, iz đurđinskih atara, preko plodne i ravne Vojvodine, brdovitog i zelenog Podrinja i Posavine, stigli smo u Šumsku vilu, apartman na Kaluđerskim barama u kojem smo bili smješteni. Mjesto Kaluđerske bare nalaze se na istočnoj strani planine Tare, na nadmorskoj visini od 1000 m i na 16 km udaljenosti od Bajine Bašte. Ima veoma dugu turističku tradiciju. Turistima su za smještaj na raspolaganju dva velika hotela – »Omorika« i »Beli bor«, te brojni apartmani. Osim livada, borovih šuma, nekoliko šetnih staza i vidikovaca, ovo turističko naselje nema nikakvih turističkih sadržaja. Ostala sam razočarana kada sam ugledala hotel »Omoriku«, pokraj kojega sam se slikala prije 18 godina kao dijete. Na fotografiji u mom albumu izgleda dostojno centralnog turističkog objekta jednog mjesta, pa i cijelog nacionalnog parka Tare, a danas se jedva raspoznaje koje je boje bio kada je izgrađen. Sličnu sudbinu imali su i ostali turistički objekti. 

 

Osvajanje Tare

 

Nakon što smo obišli sve interesantno što se može vidjeti u mjestu gdje smo bili smješteni, krenuli smo osvajati ostala mjesta planine Tare uz pomoć turističke karte. Budući da su te prirodne turističke atrakcije nacionalnog parka razbacanje po cijeloj planini Tari, bio nam je neophodan auto. Posjetili smo Mitrovac, mjesto na tzv. Ravnoj Tari koje zauzima središnje mjesto na masivu i u okviru Nacionalnog parka, te predstavlja najveći centar dječjeg turizma Srbije. U Mitrovcu se nalazi rezervat »Crveni potok«, šumo-tresava s endemoreliktnom vrstom Pančićevom omorikom koji predstavlja jedinstven ekosustav u Srbiji i svijetu. Nakon što smo proveli dio dana u debelom borovom hladu, uživajući svim čulima u šetnji kroz rezervat »Crveni potok« i kroz šetnu stazu »Tepih livadu«, putokazi su nas odveli na šetnu stazu »Banjska stena« (1080 m nv) s koje se pogled pruža na kanjon Drine, jezero Perućac i bosanske predjele. Iako smo za vrijeme našeg aktivnog godišnjeg odmora obišli veliki broj šetnih staza Tare poput »Biljeških stena«, »Crnjeskovo« i »Rača«, niti jedna staza, vidikovac i pogled me nisu dojmili poput »Banjske stene«. Nije slučajno što se pogled s tog vidikovca najčešće koristi za prikaz ljepote planine Tare putem fotografije. Veličanstven kanjon rijeke Drine koji se vidi kao na dlanu s »Banjske stene« dubine je od 700 do 1000 m. Najdublji je kanjon u Srbiji, a treći u svijetu, poslije kanjona rijeke Tare u Crnoj Gori i kanjona rijeke Kolorado u SAD-u. Jedinstvenost kanjona rijeke Drine još se bolje može doživjeti krstarenjem po samom kanjonu. Brodica s turističkim vodičem plovi svakodnevno od Perućca do bosanske granice Perućkim jezerom dugim 52 km nastalim pregrađivanjem Drine kod Perućca betonskom branom. Pored nezaboravne ljepote, suravosti prirode i neobične modro-zelene boje Drine, mora se za vrijeme krstarenja primijetiti i velika količina smeća koja također plovi po rijeci Drini, odnosno po rijeci jednog nacionalnog parka. Velika turistička vrijednost umjetnog jezera Perućac ogleda se pored krstarenja i u ribolovu i kupanju.

 

Pančićeva omorika

 

Rashladiti se za vrijeme ljetnih vrućina, koje su na planini Tari neusporedivo manje nego na našoj Bačkoj ljesnoj zaravni, moguće je osim u Perućcu i u jezeru Zaovine. Temperatura vode u jezeru je znatno niža nego u jezeru Perućac, tako da se u Zaovinskom jezeru moguće rashladiti u punom smislu te riječi, ali to je naravno samo za one najhrabrije. Samo jezero nema uređenu plažu, ali to je donekle razumljivo jer se razina jezera stalno mijenja zbog potreba HE Perućac. Razlog našeg dolaska na Zaovine nije bilo kupanje niti pecanje u jezeru, nego Pančićeva omorika. Naime, Zaovine su čuvene kao mjesto na kojem je otkriven živi fosil biljnog svijeta – Pančićeva omorika. U zaseoku Đuriću 1857. godine čuveni botaničar Josif Pančić otkriva novu vrstu četinara, kojoj daje naziv Pančićeva omorika (Picea omorika), a spominje je i kao ledenu ljepoticu. 

Blizina Bosne i Hercegovine mnogim turistima Tare, pa tako i nama, nije dozvolila da se vratimo kući, a da ne posjetimo Višegrad, grad u Republici Srpskoj poznat po jedinom srpskom nobelovcu Ivi Andriću  i njegovu romanu »Na Drini ćuprija«. Nadalje se turisti penju na višegradski stari grad, koji se nalazi na brdu iznad Višegrada, u povijesti poznatijem kao Pavlovina. Ivo Andrić, dobitnk Nobelove nagrade, dobio je u Višegradu i svoj grad »Andrićgrad«.