Arhiv tekstova
Da je više kiše, a manje manjina
Poslije odlaska Milana Milutinovića u Haag, četiri V. D. predsjednika Srbije i tri neuspjela izborna pokušaja, Srbija je konačno dobila svojeg predsjednika – Borisa Tadića (jedinog srbijanskog predsjednika koji nije bio u Savezu komunista).
U večeri poraza Tomislav Nikolić imenovao je nekoliko ključnih »krivaca« zbog čega na kraju Srbija nije ispala »realna«. Kriva je bila i kiša koja nije padala u nedjelju, te su »realni« seljaci brali višnje umjesto zaokruživali Nikolića (znaju ljudi od čega se živi). Za protukandidata Nikolić kaže da je pobijedio zahvaljujući glasovima manjina. Na njegovu žalost, nije bilo sve do manjina, ali je bilo lijepo čuti da konačno jedan radikal da tako velik značaj manjinama (mada opet kao dežurnim krivcima). Zaboravio je da manjine nisu zaboravile radikalnu »podršku« u posljednjih petnaestak godina. Neki se toga već godinama sjećaju izvan svog rodnog mjesta. Davno ispraćeni. Realno. E, zato su svi bili na onoj drugoj strani.
Kažu u narodu (pa i u tom čudnom manjinskom), sve to stigne na naplatu kad-tad. Eto, naplaćeno je (manjinskim) doprinosom uspjehu demokratskog kandidata u drugom krugu. Svatko u skladu sa svojim mogućnostima. A bilo je i onih iz redova vladajuće koalicije koji su toliko demokrate, da im je draže bilo zaokružiti broj ispred oporbenog kandidata. Od njih se to i očekivalo. Samo nisu bili kuražni javno to priznati, bar ne unaprijed.
U večeri poraza »realni« su konstatirali, kako su Tadićev izborni skor pomogle razne vjerske vođe koje su prijetile odsijecanjem ruku (?!). Budući da su pobjedu svojega kandidata svi dočekali s rukama na broju, priključili su se većini i slavili pobjedu »nerealnog« kandidata.
I sutradan je u Beogradu bio organiziran skup podrške, ali drugačijeg povoda. Simpatizeri nisu zaboravili lik i djelo Slobodana Miloševića koji je upravo mogao proslaviti tri godine svojega boravka u inozemstvu. Doduše, povod nije baš turistički, a i povratna karta je upitna. Ali, ma gdje bio, sa skupa se orilo »Volimo ga do neba«. Netko bi rekao, tako i treba.
U ovakvoj zemlji treba prisegnuti i snositi odgovornost prvog čovjeka. Neće ići lako. Puno »realnih«, puno različitih manjina, puno starih tegova, puno novih želja i potreba… Samo naprijed…
