Arhiv tekstova
Komunikacijo moja, prijeđi na drugoga
Jedna od ključnih značajki suvremenog svijeta je komunikacija. Era informacija inicirana masovnim medijima, probojem televizija u ljudske domove, internetom, celularnim telefonima itd. ipak nije toliko stara, da bi se na nju navikla i generacija koja se sporije mijenja, koja slabije sudjeluje u svijetu i teže prihvaća napredak.
Kakve to ima veze s vojvođanskim Hrvatima? Pa, izgleda kako značajno utječe na naš nacionalni identitet. Da bi postojalo zajedništvo, potreban je medij u kojem se pojedinci susreću, gdje dolazi do kontakta i gdje utječu jedni na druge, gradeći novi zajednički kvalitet. To je kvalitet zajednice. Komunikacija bi tada morala imati kvalitetu dijaloga, tj. razmjene ideja.
Dakle, skup odvojenih pojedinaca, koji razmišljaju na sličan način, doživljavaju iste situacije i slično reagiraju na njih, ipak ne možemo nazvati zajednicom ukoliko nema zajedništva u donošenju odluka.
Pojavom »Hrvatske riječi« pojavila se mogućnost da ovaj medij spoji slomljene dijelove. Kada bi postojalo i uredništvo na hrvatskom jeziku na TV Novi Sad, možda bi mogli zbilja imati odlike ili barem mogućnost da postanemo funkcionalna zajednica.
Na drugoj razini, postavlja se pitanje – je li to naš najveći problem. Jer, ako se funkcionari hrvatske zajednice, od kojih su neki na ključnim mjestima, nisu navikli komunicirati, onda to znači da odluke donose na temelju svojih predrasuda i gube dodir s realnošću.
U tome se otkriva bolna točka našeg položaja, jer među donositeljima odluka, nije beznačajan dio onih koji npr. nisu u stanju voditi dijalog već drže monologe, a o obraćanju pažnje na ideje drugih, revidiranje ili sublimaciju koncepata da ne govorimo.
Subotnja skupština HKC »Bunjevačko kolo« pokazala je dobar dio ovih (ne)kvaliteta. Jedna od takvih ilustracija je govornik koji je predstavio sebe kao, ni više ni manje, nego etalon hrvatstva. Nitko nije bolji, svi su lošiji, a najlošiji su oni koji su nešto pokušali uraditi i u tome slijedili razum, oni koji su revidirali stavove i oni koji su trenutačno na funkciji.
Drugi govornik je svojim performansom, javljanjem za riječ svaki put iz različitog dijela dvorane, uključujući i balkon, demonstrirao relativitet prostora i vremena, posebno se trudivši da dovede u pitanje poredak stvari jednog takvog događaja koji se sastojao od više monologa.
No, na takvim skupštinama ipak dolazi do komunikacije. Ali ni to ne mora biti dobro, jer govornici svojim opskurnim smislom za logiku, mogu lako zbuniti one koji se rukovode razumom. A onda je uvijek netko drugi kriv jer nema mladih, jer ljudi izgube zanimanje i ne dolaze, jer nema kvoruma, itd…
Tako je na spomenutom događaju zabilježeno, kako su tri osobe: svi članovi iste stranke, svi iz istog kulturnog centra i istog nacionalnog vijeća – obznanile kako se zalažu za istu stvar, ali na različite načine – i to potpuno nekoordinirani. Toliko o komunikaciji, a stvar je posebne analize ta njihova začuđenost kako nitko ne reagira na njihove zahtjeve.
Da budemo konkretni, vijećnik, koji je član HKC »Bunjevačko kolo«, se žali na općinu jer je HKC »Bunjevačko kolo« dodijelila prostor u kojem djeluju neki odjeli tog HKC. To čini ne konzultirajući potpredsjednika Izvršnog odbora, s kojim je član iste stranke i istog kulturnog centra. Drugi vijećnik, također ne konzultirajući potpredsjednika Izvršnog odbora koji mu je stranački kolega, šalje zahtjev općini zaobilazeći svog čovjeka u vrhu izvršne vlasti. Nadalje, o svojim akcijama i ne informira nacionalno vijeće kojim rukovodi, pa dolazi do kolizije i na toj razini.
Predsjednik stranke, u čije ime se podnose ove inicijative, kao i predsjednik nacionalnog vijeća, u čije ime to navedeni rade, sjede na tom sastanku i ne oglašavaju se. Da nije tužno, bio bi odličan predložak za još jednu epizodu Letećeg cirkusa Monthy Pajtona.
No, dodatnu zabunu u komunikaciju vojvođanskih Hrvata unosi ta vražja tehnika. Naime, pojedini visoki dužnosnici hrvatske zajednice nemaju mobilne telefone! I što očekivati od njih osim zakasnjelih reakcija u formi godišnjih izvješća?
Naravno, računalska pismenost je posebno pitanje. Internet i e-mail su strane riječi za naše vrle predstavnike čije se poznavanje tehnike zaustavilo kod mikrofona.
Kada imamo u vidu sve ove dimenzije ne-komunikacije, stanje u kojem se nalazimo je zbilja odlično. Još da nema takvih cjepidlaka, kao što je potpisnik ovog drskog teksta, bilo bi sve u najboljem redu.
U redu za geto…
Autor je student Škole za komunikaciju
i obrazovanje sveučilišta u Jönköpingu
