Arhiv tekstova
Srbija na reformskom i proeuropskom putu
Kao što je već dobro poznato, novi predsjednik Srbije je Boris Tadić i već krajem tjedna ili početkom sljedećeg očekuje se da prisegne pred zastupnicima republičkog parlamenta i preuzme funkcije predsjednika. Mandat predsjednika Republike traje pet godina i svojom zakletvom predsjednik se obvezuje da će sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i cjeline teritorija Republike Srbije, ostvarivanju ljudskih i građanskih sloboda i prava, mira i blagostanja svih građana te poštovanju i obrani Ustava i zakona.
DVA BLOKA: Noć pobjede kandidata Demokratske stranke Borisa Tadića izvela je opet na ulice, ali dakako u mnogo manjem obimu, onaj reformatorski, liberalni i proueropski dio građana Srbije koji je masovnim prosvjedima utjecao na pad miloševićevskog režima »oktobra« 2000-te.
Drugi blok, koji je glasovao za Tomislava Nikolića, mogao je pak čuti te noći kako su za Tadića glasovale nacionalne manjine i time »odlučujuće« doprinijele porazu radikalskog kandidata. Takva retorika u velikoj mjeri podsjeća na retoriku miloševićevskog režima iz 90-tih godina prošloga stoljeća, kada su oni »drugi«, drugačiji prema nacionalnoj pripadnosti, proglašavani »neprijateljima svega što je srpsko« i krivcima za neostvarivanje viševjekovnog sna »Svi Srbi u jednoj državi«. Uostalom Nikolić ne krije da ne odustaje od ovog sna ni danas, a očevidno je da nije usamljen u sanjanju ovoga sna.
Drugim riječima, izvjesno je da i danas u Srbiji postoji jedan konzervativan, ideološko-nacionalistički i antieuropski blok, koji je, međutim, u odnosu na reformski i proeuropski blok (ukoliko se uspije homogenizirati) ipak u manjini, ali ga ne treba podcijeniti jer razlika i nije toliko velika. Drugi razlog zašto se ovaj blok ne treba podcijeniti jest odnos političkih snaga u srbijanskom parlamentu. Kao što je poznato SRS, koja je u opoziciji, u parlamentu ima 82 zastupnika (DSS – 53 zastupnika, DS – 37 zastupnika, »G 17 plus« – 34 zastupnika, SPO-NS – 22 zastupnika i SPS – 22 zastupnika) i s tim brojem zastupnika i 1.431.000 osvojenih glasova pozicija SRS je i dalje lagodna. Mogu i dalje mirno napadati Vladu, a sada i predsjednika, i tražiti da ostvare nemoguće, da odmah riješe ogromne socijalne i ekonomske probleme zemlje, znajući da ovakva »priča« nailazi na dobar prijam kod jednog dijela građana osobito onih, koji imaju potrebu vjerovati da »svemoćna država« može riješiti sve njihove probleme u sumornoj socijalnoj i političkoj zbilji Srbije.
KOHABITACIJA: S druge strane premijeru Vojislavu Koštunici je zasigurno manje lagodno. Kandidat vladajuće koalicije Dragan Maršićanin doživio je pravi fijasko već u prvom krugu, čime je ozbiljno doveden u pitanje legitimitet i opstanak Vlade, a Koštunicu »stavilo na muke« – dati ili ne dati podršku predsjedniku Demokratske stranke kojoj ni u presudnim trenucima nakon »oktobarskog« prevrata nije dao toliko potrebnu političku potporu, pa ni tadašnjem predsjedniku stranke Zoranu Đinđiću i koju je do jučer nesmiljeno napadao.
Čini se, ma koliko pojedini teoretičari, istraživači i analitičari govorili o manjkavoj političkoj obaviještenosti građana i s druge strane dvoličnosti politike, gdje se jedno govori, drugo radi a treće misli, da glasači ipak prepoznaju neprincipijelnost i kukavičluk u politici i da više cijene odvažnost i vizionarstvo od taktiziranja i skrivanja iza »legalizma«.
Tadić, pak, izgleda ne pati od »osvetoljubivosti« i uporno nudi kohabitaciju kao najbolji vid suradnje premijera i predsjednika kako bi se zemlji osigurala politička stabilnost i osigurao put Srbije k Europskoj uniji i sigurnosnim integracijama i kako bi se donio novi Ustav i poboljšao život građana. Prema sadašnjem Ustavu predsjednik Vlade, pak, mora prihvatiti, htio on to ili ne, kohabitaciju jer predsjednik Republike može tražiti od Vlade da izloži stavove o pojedinim pitanjima iz njene nadležnosti, kao što može zahtijevati i da Narodna skupština ponovno glasuje o Zakonu kojeg je Skupština usvojila.
PONOVNO NA RASKRIŽJU: Srbija je, dakle, ponovno na raskrižju na što ukazuje i Tadićevo podsjećanje na vrijednosti »petog oktobra« u noći nakon pobjede kao i reagiranja svjetskih agencija, koje su već oko 21 sati u noći nakon izbora obavještavale da je Boris Tadić u drugom krugu izbora za predsjednika Srbije pobijedio ultranacionalističkog kandidata Radikalne stranke Tomislava Nikolića, čime je Srbija izabrala umjesto nacionalističke samoizolacije, poput one iz vremena Slobodana Miloševića, reformski i proeuropski put.
Kuda ide Srbija, mnogo više će se znati nakon lokalnih i pokrajinskih izbora koji će biti održani u rujnu ove godine, jer će se dobiti precizniji snimak aktualnog političkog, odnosno stranačkog opredjeljivanja građana, a čini se da su ovi predsjednički izbori pokazali, kako demokratski blok nužno mora ići zajedno, u ovom političkom trenutku u kojem se Srbija nalazi, i osloniti se i na podršku manjina, ma koliko su »neki« spremni plašiti Srbiju onim »drugima« i srpskim političarima i strankama, koje stupaju u koalicije sa strankama nacionalnih manjina, imputirati nedostatak »nacionalne svijesti i patriotizma« ukoliko stupaju u koalicije ili prihvaćaju podršku njihovih stranaka.
Naime, svjedoci smo bili i tijekom parlamentarnih izbora i sada nakon predsjedničkih, da se pojedini političari »patriotskog bloka« ne »libe« toga da optužuju Demokratsku stranku da »šuruje« s nacionalnim manjinama, sve se nadajući da će ih za to srpsko biračko tijelo »kazniti« i neće glasati za njih. Međutim, predsjednički izbori su pokazali da su takvi pokušaji u principu jalovi, jer nacionalne manjine prepoznaju kandidata koji uvažava princip ravnopravnosti svih građana, i to donosi sigurne glasove, a s druge strane pokazalo se da i dobar dio srpskih birača u tome ne vidi nikakvo zlo.
