Arhiv tekstova
Dar i otajstvo svećeničkog zvanja
Vlč. Andrija Kopilović rođen je 1941. godine u Bajmoku, osnovnu školu završio je u Bajmoku, a Klasičnu vjersku gimnaziju u Zagrebu. Katolički teološki fakultet završio je u Zagrebu i diplomirao 1966. godine. Za svećenika je zaređen 8. prosinca 1966. godine u Subotici po biskupu Matiši Zvekanoviću, a na ređenju mu je propovijedao tadašnji pomoćni zagrebački biskup, a kasnije nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić. Vraća se u Zagreb na postdiplomske studije iz dogmatike, ali ga biskup Zvekanović poziva prije završetka studija na dužnost profesora Vjeronauka i Povijesti umjetnosti u Biskupijsku klasičnu gimnaziju »Paulinum« u Suboticu i za ceremonijara subotičke kated-rale, te za pripravu velike proslave ustanovljenja Subotičke biskupije (30.6.1968. godine). Za upravitelja župe u Aleksandrovu sa zadaćom izgradnje nove crkve postavljen je u siječnju 1969. godine. Tada je imenovan i katehetom subotičke mladeži. Bio je član nekoliko vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, a nakon raspada te države član je u tri vijeća Biskupske konferencije Srbije i Crne Gore, a od osnutka Teološko-katehetskog instituta prorektor je hrvatskog odjela i profesor Dogmatike i Liturgike. Doktorirao je 24. lipnja ove godine na Papinskom sveučilištu u Krakowu.
HR: Što Vas je potaknulo da se opredijelite za vršenje svete službe u zajednici Crkve?
Pitanje svećeničkog zvanja je otajstvo. Onaj tko ga nije osjetio teško da ga može i razumjeti. To zvanje je, kako Ivan Pavao II. uvijek kaže: »I dar i otajstvo!« Jednostavno nosio sam u sebi želju biti svećenik, od rane mladosti sam angažiran u Crkvi i nikada nisam posumnjao da je to moj životni put. Radostan sam i sretan svećenik i što se kaže, kad bih se sto puta rodio uvijek bih to bio, samo vjerujem uvijek bolji i bolji.
HR: Kada ste magistrirali i što je bila tema Vašeg rada?
Na postdiplomskom studiju u Zagrebu prof. dr. Ivan Golub me je oduševio za Hrvata, protestantskog teologa, Matiju Vlačića Ilirika. Naime, u nauci II. vatikanskog sabora jedna od najjačih poruka je nauka o Crkvi. Zanimljivo, taj naš sunarodnjak imao je vrlo jasne i dalekovidne ekleziološke tvrdnje koje bi bile za ovo vrijeme pravo obogaćenje u smislu uspoređenja nauka o Crkvi kod Matije Vlačića Ilirika i nauku II. vatikanskog sabora. Tada sam izabrao temu magistarskog rada: »Matija Vlačić Ilirik i njegova nauka o Crkvi u djelu ‘Katalog svjedoka istine’«, koju sam doradio kao magistarski rad i obranio prigodom stjecanja licencijatskog stupnja 14. rujna 2002. godine na Papinskoj teološkoj akademiji u Krakowu kao obvezatnom stupnju na putu prema doktoratu.
HR: Obranili ste 24. lipnja doktorsku disertaciju na Papinskom sveučilištu u Krakowu s temom - o služenju kardinala Kuharića koji je svjedok Crkve 20. stoljeća u hrvatskom narodu. U Vašoj kolumni u tjedniku »Hrvatska riječ« napisali ste kako se osjećate njegovim dužnikom. Obraz-ložite što osvjetljava Vaš doktorski rad o svećeništvu kardinala Kuharića?
Točan naslov disertacije je: »Kristova Crkva u službi naroda Hrvata – kardinal Kuharić svjedok Crkve XX. stoljeća«. Kada sam već bio spreman nastaviti doktorsku tezu na proučavanju ekleziologije Matije Vlačića Ilirika, umro je kardinal Kuharić. O njemu, njegovom djelu i velikom značaju za noviju hrvatsku povijest pričao sam svom mentoru prof. dr. Andrzeju Napiórkowskom i tada mi je on rekao: »Vi ste njegov dužnik!« I tada sam se odlučio za ovu radnju. Kardinal Kuharić je osoba koja je ‘teološki izazovna’. Naime, formiran je u teološkom smislu u vrijeme nauke o Crkvi velikog pape Pija XII. Školovan je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Zaređen je za vrijeme komunističke vladavine. Služio je Crkvi u najtežim vremenima progonstva, sudionik je II. vatikanskog sabora i postavljen je za najodgovorniju službu prvog biskupa Crkve u Hrvata u vrijeme kada je nauku i ideje II. vatikanskog sabora trebalo ugraditi u temelje velike obnove Crkve novog milenija. To je mogao samo čovjek koji je, snagom biskupskoga reda i svoje učiteljske službe u Crkvi, te ‘teologa na koljenima’, tako uspješno sproveo nauku i ideje, kao što je to učinio kardinal Kuharić. Teško je vjerovati da bi, bez izuzetne suradnje na vlastitoj samoizgradnji, uloge milosti i molitvenog života u vrijeme kada je učiteljska služba u Crkvi teološki kontroverzna, mogao netko tako čvrsto stajati na braniku Crkve, čovjeka i Domovine, kao što je to bio kardinal Kuharić. Dakle učiteljska služba u Crkvi je bitni sadržaj moje disertacije.
HR: Predsjedavajući ste Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«. Kako se odvija izdavačka djelatnost Instituta?
Jedna od najčasnijih kulturnih institucija naše mjesne Crkve je svakako spomenuti Institut. Njegova djelatnost je više manje poznata. Svi odjeli Instituta su aktivni što se lako može vidjeti iz manifestacija i plodova rada koji su, rekao bih, dnevno prisutni u našoj zajednici. Izdavačka djelatnost je najplodnija, ali je i najteža zadaća sada u Institutu. Nevjerojatna je istina da izdavačka djelatnost počiva sva na volonterstvu i na prosjačkoj torbi. Pravo je čudo i znak osobite prisutnosti Božjega blagoslova da ljudi okupljeni oko izdavačke djelatnosti imaju tolike snage, ljubavi i motiva raditi požrtvovno, bez adekvatne naknade i bez ijednog zaposlenog djelatnika. Izvor financiranja su isključivo darovi. Ja u toj djelatnosti prepoznajem znak Božje ljubavi prema nama. Dokle tako izdržati ne znam, ali to što je do sada urađeno je vrijedno poštovanja i divljenja. Svakako računamo i planiramo redovitiji, kvalitetniji i bolji rad. Planova je puno, a mogućnosti malo. Božja dobrota i ljudska ljubav i darežljivost sada su na pomoći, a nadamo se zauzetosti odgovornih u našoj zajednici da će Institut i dalje raditi na opće dobro Naroda.
HR: Što je Vaše mišljenje o ekumenizmu, nastojanju oko suradnje, zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava kao dijaloškom naporu unutar kršćanskih crkava.
Vidite, živimo u vremenima koja su izazovna. Ti izazovi ne čekaju, nego od nas kršćana iz svih Crkava traže konkretne i adekvatne odgovore. Danas je jasno više nego ikada da razdijeljeno kršćanstvo nema autentičnu dimenziju navještaja Krista. Stoga pitanje ekumenizma nije pomodarstvo, nego za nas vjernike božanska zadaća. Ekumenizam je ‘hod zajedno’. Svatko u svojoj Crkvi nastoji živjeti savršenije i autentičnije svoju vjeru, a u duhu upoznavanja, uvažavanja i prihvaćanja, događa se zbližavanje i zajedničko svjedočenje da propovijedamo ili još bolje svjedočimo istoga Krista. To je taj unutar crkveni dijalog koji je danas intenzivan i hvala Bogu u usponu je. To je postulat vjere i opravdana kršćanska nada da će Bog učiniti ono što mi ljudi na žalost ne možemo. Ali je jedinstvo, ako hoćete, ne ljudska nego ‘Božja inicijativa’. On će je privesti ostvarenju.
HR: Što sve odlikuje Crkvu koja označuje kršćansku vjersku zajednicu?
Na ovo pitanje koje je vrlo značajno ipak bih odgovorio vrlo kratko. Crkva je ponajprije zajednica Isusovih učenika. Nekada se govorilo o kršćanstvu kao o religiji, međutim, ono nije religija, makar ima i elemente religije. Kršćanstvo je vjera. Temelji se na osobnom odnosu prema Kristu, na relaciji: Ti – ja. Bez osobnog stava prema Kristu nema vjere ni povjerenja, jer vjera nije skup vjerskih istina, nego življenje vjerskih datosti. Međutim, danas Ivan Pavao II. navješćuje treću razinu kršćanstva, a ona je u biti kako papa kaže: »Nasljedovanje Krista!« Iz činjenice nasljedovanja nastaje i svjedočenje, a Crkva današnjice mora biti svjedočka ili je neće biti. Dakle, svjedočenje životom Isusa Krista i služenje čovječanstvu njegovim – poslanje je Crkva našega vremena.
HR: U novom europskom ustavu nisu spomenuti kršćanski korijeni kontinenta. Što je Vaše mišljenje o odbacivanju povijesne činjenice i kršćanskog identiteta europskih naroda?
Ovo pitanje je bolno. Čuju se mnogi protesti i nezadovoljstva. Jasno da me kao Europljanina i više kao kršćanina ovo pitanje tišti a činjenica boli. Kada se netko odrekne svoje prošlosti, kada se odrekne svojega korijena, kako se može nadati budućnosti? U smislu identiteta te mogućnosti više nema. Nalazimo se u vremenu sličnom vremenu Grgura Velikoga. Hoće li Europa moći ponuditi novim narodima koji nezaustavljivo dolaze u Europu (a ona biološki izumire) one vrijednosti koje je kršćanstvo ponudilo u vrijeme seobe naroda? Sumnjam, ako se već prije ‘seobe’ odriče svoga identiteta. No nisam čovjek pesimista. Nadam se da će taj nedostatak i taj grijeh povijesti europskih struktura moći nadoknaditi živa Crkva, i to je danas za Crkvu najveći izazov i najvažnija zadaća.
HR: Smatrate li da je crkvena umjetnost, osim možda graditeljstva, u zastoju. Mislim prije svega na kiparstvo, slike, mozaike i vitraže. Je li sve manje nastojanja da se u samom djelu vidi njegova sakralna svrha i je li sve manje vrhunskih umjetničkih djela koja su nastala za potrebe crkve i bogoslužja?
Na ovo pitanje se može odgovoriti na dvije razine. Na našim prostorima je svakako sve u zastoju. Razlog je jasan. Međutim, u općecrkvenim razinama i u bogatijim zemljama Europe i svijeta u procvatu je kršćanska umjetnost u svim vidovima. Crkva, kako u povijesti tako i danas, i nadahnjuje i oplođuje umjetnost. Jasno da sve opasnosti, koje prijete umjetnosti u cjelini, prijete i crkvenoj umjetnosti. Međutim, njena sakralnost je sretna okolnost da se ne može podrediti čisto tržišnim zahtjevima. Putujući po svijetu, vidio sam mnoga i veličanstvena umjetnička djela najnovijeg vremena koja zadivljuju i vrlo su funkcionalna, a zadržala su sve oznake sakralnoga. Dakle, crkvena umjetnost i danas živi i nadahnjuje.
HR: Prožimanje religije i kulture je konstanta kroz povijest. Je li religija uvijek inplantirana u neku kulturu? Nakon Drugoga vatikanskog koncila Katolička crkva traga za skladnim oblikom inkulturacije. Molim Vas pojasnite.
Religija i kultura su se uvijek prožimale. Međutim, danas postoji jedan duboki razlog za evangelizaciju kulture. Što se tiče utjelovljenosti vjere u konkretnu kulturu, to je naravni proces, da je drugačije bilo bi nasilje, ali utjelovljenje vjere u konkretnu kulturu je u isto vrijeme i obogaćenje te kulture, ali vrijedi i obratno. Ta uzajamnost se zove inkulturacija. Međutim, to nije skroz nova pojava. Još u vrijeme misija iz XV. stoljeća već je u Kini započeo proces inkulturacije (p. Ricci). Šteta što u vrijeme kolonijalizma ni Crkva ni društvo nisu prepoznali bogatstvo mogućnosti inkulturacije. Vjerojatno bi povijest svijeta izgledala drugačije. Od davnih vremena ‘pokusa’ danas je nastala pastoralna praksa da je inkulturacija put Crkve.
HR: Što u kršćanstvu znače vjerska otajstva?
Naša vjera je otajstvo. Naime, mi se naslanjamo s povjerenjem na Božju riječ, koja je objavljena. Vjerovati Bogu, njemu se predati, Krista nasljedovati – sve je otajstvo. Otajstvo je zato što je to suradnja ljudske slobode s Božjom milošću. Stoga trebamo razlikovati kršćanstvo samo kao tradiciju ili održavanje običaja, od kršćanstva kao modela življenja do kršćanstva koje je misionarsko i svetačko. Kršćanstvo je kao takvo Otajstvo jer je Crkva prisutnost božanske dimenzije u povijesnim okvirima.
HR: Objavljena su dva udžbenika koje ste napisali za vjersku pouku u školama. Treba li vjerska pouka imati svoje mjesto u školama?
Vjerska pouka je jednostavno prisutnost vjere u javnosti. To nije sve, ali je svakako da vjerska nauka ima mjesto tamo gdje se događa pouka i formacija čovjeka. Ona ne rješava sve, ali daje puno. Jednom riječju mislim da je to za nas sada velika ponuda i izazov. Napisao sam do sada tri udžbenika. Objavljena su dva. To je težak posao. Sada smo u stadiju pregovaranja s ministarstvima prosvjete i vjera da možemo vjeronaučne udžbenike prilagođene našim potrebama uvesti iz Hrvatske odnosno Mađarske. To će biti bolje i lakše rješenje od pisanja udžbenika.
HR: Kakvo je Vaše mišljenje o ulozi-aktivnostima laika u Crkvi? Koliko je aktivnost važna, nasuprot pasivnosti?
Nisam baš veliki pristalica diobe na vjernike-laike i kler. Svi smo mi jedna Kristova Crkva koji imamo različite službe u toj Crkvi. U biti ne može se biti pasivan vjernik. Svaki vjernik je snagom svoje vjere i, živeći tu vjeru u svakidašnjici, aktivan vjernik. Tko vjeru ne živi, nije ni vjernik. Međutim, ipak bih odgovorio na pitanje onako kako je postavljeno. Imate pravo. Crkvena organiziranost još uvijek ne daje dovoljno prostora za angažiranje vjernika-laika, treba puno više, ali to je suradnički poziv, a ne ‘davanje ili uzimanje’. Dakle snagom sakramenata i života Crkve smo pozvani na aktivnost. Još će proći puno vremena da to shvatimo, prihvatimo i tako radimo, ali smo na tom putu.
HR: Vaše je ime u impresumu prvoga sveska Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Što mislite o tom projektu?
Mislim da je ovaj projekt potreban i koristan. Jasno, trebamo svi učiti i biti spremni na pouku jer je to specifična zadaća koja ima svoje neumoljive norme koje se moraju poštivati, stoga mislim da trebamo svi učiniti sve, da taj projekt bude i kvalitetan i stručan jer je svakako potreban.
HR: Što je Vaša omiljena literatura u posljednje vrijeme?
Isključivo se moram baviti teološkom literaturom da bih mogao vršiti onu službu u Institutu i Biskupskoj konferenciji koje su mi povjerene. Teološka literatura je tako bogata i raznorodna da se teško mogu baviti i drugim područjima makar rado uzmem u ruku i koju knjigu iz područja filozofije i društvenih znanosti.
HR: Objavljujući kolumnu Okom svećenika u Hrvatskoj riječi, jedan ste od najučestalijih autora u tjedniku. Kako gledate na Hrvatsku riječ?
Hrvatska riječ je naš tjednik i posve razumljivo da je potrebna i čitana. Ni jedno ljudsko djelo ne može biti tako savršeno, a da ne bi moglo biti savršenije. Ono što sada radimo mislim da je dobro, a siguran sam da i želimo i nastojimo činiti sve bolje. Uspon je moguć samo onda ako poštujemo princip postupnosti, to znači – kada se uvjerimo da je jedna rubrika ili jedan stil dobar, to zadržimo, a novo gradimo. Kada se i to novo pokaže dobrim, idemo na drugi stupanj, dakle naprijed.
HR: Kakvo je Vaše mišljenje o Forumu hrvatskih institucija?
To je jedno od najplodonosnijih oblika suradnje hrvatskih institucija i organizacija. U retrospektivi od šest godina, danas s punom odgovornošću to možemo tvrditi. Ovoj zajednici je potrebno jedno formalno neoficijelno tijelo suradnje, dogovaranja, izmjene misli i susretanja. Ne bih htio biti neskroman, ali je Forum, koji je puno puta bez razloga osporavan, ipak premostio mnoge krize u našoj zajednici i ‘rodio’ sada već nužne institucije za život ove zajednice. Nije li Forum »mutatis mutandis« vršio neku vrstu poslanja Hrvatskog nacionalnog vijeća? I kolike bi inicijative bile neostvarene da nije bilo zajedničkih stavova Foruma. Dakle, on je opravdao svoje postojanja i jednu vrstu poslanja ispunio, ali treba postojati i dalje kao mjesto susreta i dogovora unutar hrvatskih institucija, baš ovakav kakav je sada i dobro je što nije institucionaliziran jer je ovako ostao prostor slobodne suradnje.
HR: Kako ocjenjujete današnje stanje u hrvatskoj zajednici u Vojvodini?
Prešli smo teški put od nijekanja postojanja do konstituiranja nas, kao manjinske zajednice izvan matične domovine. To je težak put. Sada je iza nas. Pred nama su sada tek najodgovornije zadaće. Ono što me plaši je ometanje pojedinaca ili grupica koje ne vide cjelinu i opće ciljeve te u zajednicu unose razdor. Ništa nas tako ne košta skupo i ništa nam toliko ne može naškoditi kao vlastita nesloga. Najveća opasnost je manipuliranje istinom, stoga se nadam, da i ta svijest o suodgovornosti jednih za druge dolazi do razine koja će osigurati sigurnije i usklađenije korake u zajedničkom hodu i gradnji vlastite povijesti. Bogatstvo u različitosti a jedinstvo u poštovanju čini nas narodom i zajednički interesi i stavovi prema drugima čine nas korisnim članovima društva u kojem živimo. Postoji temelj ovoga puta kojim se sada ide i stoga sam radostan da će se uspjeti i dalje što mi je i molitva i želja.
