Arhiv tekstova
Iva i Goran odlaze u mirovinu
Uz nogomet, koji je donio nezaboravne trenutke svjetskog ponosa na »brončanom« SP u Francuskoj 1998. godine, tenis je sport kojim se Hrvatska još više može ponositi u najelitnijem razredu globalnog prestiža. Država koja ima oko 4,5 milijuna stanovnika, za razliku od mnogo većih i brojnijih, u teniskom svijetu predstavlja istinsku velesilu s mladim igračima i igračicama koji nastavljaju svijetli put bijelog sporta koji su im »utrli« dvoje nezaboravnih hrvatskih velikana – Iva Majoli i Goran Ivanišević.
Dvojac za pamćenje koji se, emotivne li koincidencije, odlučio u isto vrijeme oprostiti od aktivnog i profesionalnog bavljenja tenisom u lipnju 2004. godine.
IVA MAJOLI: U svojoj 27. godini odlučila je spakirati rekete i okončati uspješnu profesionalnu karijeru započetu još 1991. godine s navršenih četrnaest. Svoj prvi WTA turnir zaigrala je već sljedeće (92.) u Houstonu i u prvom velikom meču porazila Amerikanku Linsday Davenport i danas veliku šampionku. U svojoj prvoj profi sezoni odmah je skrenula pažnju na sebe napravivši »atomski« skok sa 798. mjesta na početku do 50. mjesta svjetske ranking ljestvice na koncu natjecateljske godine.
Prvo WTA finale je zaigrala u japanskoj Osaki (‘94.), a prvi osvojeni turnir stigao je godinu kasnije (‘95.) na turniru u Zurichu, iste godine uzela je i WTA Filderstadt, ušavši u elitnih TOP 10 u kojemu je boravila sve do 1998. godine kada je zbog brojnih povreda i operacije desnog ramena njezina karijera počela ispaštati. No, jedna godina od svih, u kojima je igrala svoj najbolji tenis, ostat će joj, ali i svim hrvatskim ljubiteljima ovog lijepog sporta, zauvijek u sjećanju. Roland Garros 1997. godine i njegova crvena zemlja na kojoj je startala kao 9. nositeljica turnira i nanizala impresivni niz od 7 pobjeda: Sandra Kleinova, Alexandra Fusai, Ann Grossman, Linsday Davenport (gubila je 5:7, 0:4), Ruxandra Dragomir, Amanda Coetzer i, na koncu, u nezaboravnom finalu protiv velike šampionke Švicarke Martine Hingis u dva seta (6:4, 6:2) stigla je do najveće pobjede i trofeja karijere, ali i prvog pojedinačno osvojenog Grand Slam naslova u hrvatskoj teniskoj povijesti. Svoj posljednji naslov Iva Majoli osvojila je u Charlestonu (2003).
GORAN IVANIŠEVIĆ: O najboljem hrvatskom tenisaču svih vremena zna se već sve, ali u trenutku njegovog konačnog rastanka od profesionalne karijere, koja je bezmalo trajala punih 16 godina, u kojoj je odigrao 934 meča (600-334), osvojio 22 turnira i 19.863.733 američkih dolara i godinama boravio u elitnom TOP10 (najbolji rezultat 2. mjesto), red je kazati nekoliko konačnih riječi o čovjeku za kojeg znaju i oni koji ne vole tenis. Ali su uvijek voljeli pogledati Goranov meč. Jer »Zec« je bio i zauvijek će ostati »nestašni momak« koji je igrao izvrstan tenis, pobjeđivao i gubio nemoguće susrete, lomio rekete, psovao sebe i suce, ali i osvajao brojne titule i trofeje koji će zauvijek ostati zlatnim slovima zabilježeni u povijesti tenisa moderne Hrvatske. Svi oni skupa i najvažniji trofej u tenisu, wimbledonski naslov, koji je poslije tri finalna neuspjeha u punom naponu igračke karijere, uspio osvojiti kao totalni outsider (zaigrao s wild cardom-pozivnicom) nezaboravne 2001. godine, kada su njegovi fanovi izgrizli sve nokte u dva tjedna »travnate drame« koju je mogao režirati samo on i nitko drugi. Te godine je na putu do životno željenog pokala nanizao imena poput Carlosa Moye, Marata Safina, Tima Henmana i, u velikom finalu protiv Australca Patricka Raftera uspio dosegnuti zvijezde s dobivenim petim setom 9:7 simbolično odigranim istog datuma (9. srpnja). A kada je ove godine odlučio ostaviti igru koja ga je učinila besmrtnim, na svijetu je postojalo samo jedno mjesto na kojemu se mogao oprostiti. Wimbledon. Central Court. I kada su svi mislili kako će Goran susret prvog kola protiv Južnjog odigrati kurtoazno i usred njega kazati zbogom tenisu, on ga je odigrao do kraja i pobijedio 3:0, zatim je dobio i Volandrija, u sebi svojstvenoj drami (3:2), da bi se dolično zauvijek »penzionirao« na svom glavnom terenu protiv još jednog wimbledonskog pobjednika, Australca Leytona Hewitta (2:6, 3:6, 4:6). Obukavši dres hrvatske nogometne reprezentacije s brojem 10 (broj rezerviran samo za najbolje), podigao je pobjednički ruke i otišao u legendu…
