Arhiv tekstova

Dujo Runje, diplomirani pravnik i pedagog, izabran je minule subote za novog predsjednika Hrvatskog akademskog društva (HAD). To, kao i činjenica da je godinama aktivni i uspješni djelatnik na polju prosvjete i odgoja, bio je dostatan razlog za iscrpni razgovor s njim. 

HR: Koliko je HAD, kao institucija, objektivno u situaciji da utječe na zbivanja unutar hrvatske zajednice u Vojvodini, kao i na njen položaj i status u odnosu na neposredno okruženje?

Hrvatsko akademsko društvo broji blizu dvije stotine članova. To su akademski građani iz Vojvodine, Srbije i Crne Gore, sa svih prostora bivše Jugoslavije i šire, iz inozem-stva, koji imaju dostatnu intelektualnu snagu da budu objektivni promatrači i komentatori svijeta oko sebe, kako bi Latini rekli, sine era et studio. Mogu, dakle, dati pravu percepciju i reference glede svih refleksija stvari i stanja u zemlji u kojoj živimo i djelujemo. Možda se hrvatski intelektualci nisu uvijek pravovremeno oglašavali o svim pitanjima bitnim za hrvatsku zajednicu u regiji i uopće, po svijetu, no, osobno mislim, da iako nismo politička udruga, stvarnost se nas i te kako tiče. Sve je politika, i u tom pogledu, HAD mora biti čak i ispred drugih, jer je tu sažeta intelektualna elita naroda, te se HAD mora oglašavati o svim bitnim pitanjima u svezi s našim živ-ljem. Ali, i za ostale. Jer, ako nema demokracije za cjelokupno građan-stvo, nema ga ni za našu zajednicu.  HAD je jedan rasadnik, koji inkorporira razne druge institucije, udruge hrvatske provijencije, i ne samo njih, te  mora pravodobno reagirati na sve impulse društva oko sebe. I ja mislim da će sve više biti takovih pita-nja oko kojih ćemo se mi pitati i oglašavati. Naravno, skakanje u prazan hod ne ide bez rizika, ali ja to i očekujem od HAD-a kao skupine hrvatskih intelektualaca i znanstvenika.

HR: Kakav je, po vašem mišlje-nju, položaj hrvatske zajednice u SCG?

Mislim da je najveći problem hrvatske zajednice - hrvatska zajednica. Nitko se ne usuđuje toliko rušiti, nitko nije kadar toliko remetiti hrvatsku zajednicu, koliko smo to u stanju sami mi. Kao što je to slučaj u drugim nacionalnim zajednicama, i mi smo razdijeljeni, podijeljeni. Suprotstavljeni smo i morali bismo naći neka zajednička načela i odluke neke skupne bismo morali donijeti, bez obzira na razlike u gledištima, koje su u interesu cijele zajednice. Sve ostale stvari su nijanse i one variraju od udruge do organizacije, koje su njihova stvar i domena. To je sasma legitimno i logično. No, u nekim stvarima koje su bitne za funkcioniranje hrvatske zajednice ne smije biti raskola, netrepeljivosti, nedoumica. Sve stvari što su značaj-ne, tu sve institucije i udruge mogu i trebaju naći skupna načela i pogotovu ako se ima u vidu, da se mi ne sukobljavamo oko programskih načela. Tu se prije svega radi o nekoj našoj istini, našoj pravdi, našem pravu, pa pretpostavljam da bi ta prava, da tu ne postoje i neka imena, apsolutno bila prihvatljiva i za druge  institucije i organizacije. Da, sigurno bi bila relevantna… Pa, kako se to dešava i u gotovo svim drugim, ma u svim drugim  zajednicama, udrugama, institucijama, ja osobno mislim da se tu radi o nekakovim, jednostavno rečeno, dječjim bolestima, koje se imaju preležati, apsolvirati. Mislim da smo zreliji, za to neko dovršeno nadanje boljemu: upravo je to formiranje Hrvatskoga nacionalnoga vijeća, htjeli mi to ili ne, legitimne, legalne institucije, koja bi trebala predstavljati i upraviti hrvatsku nacionalnu zajednicu u odnosima spram domicilne ali i matične države, jednako. S koliko će to uspjeha raditi, ovisi o svima nama. Mislim da je dobijena jedna zadaća koja je dosad izbjegavana, i mislim da je do sada  svaka institucija izbjegavala, ili nije mogla, ili nije htjela da se uhvati u koštac s nedaćama koje se isprečavaju pred našom  zajednicom. Sada postoji to tijelo koje artikulira naše interese. Bila je konstantno prisutna ta  suboticocentričnost. Sve se zbivalo u Subotici, iz rakursa, ili diskursa Subotice, kako vam drago, sve je odavde promatrano. Mnoge stvari su zanemarene, i mnoge značajne, usudio bih se zamijetiti. Zato su mnoge stvari neznane, eto, što se, primjerice, zbivalo u Srijemu, a nekmoli, što se događa u Crnoj Gori…

HR: Eto, sada u Kotoru, primjerice…

Jest. Zato se imaju pitati uvijek ljudi koji tamo žive i rade. Meni je drago da je HNV predstavljen reprezentativno i po teritorijalnom principu. Tako da ljudi mogu i imaju da iznesu svoje prijedloge, tako da HNV, koji je tijelo što ih reprezentira može odlučiti što je to od prvotnoga značaja, koji su to zadaci što imaju biti u prvome planu, a što može malo pričekati. I da se treba  i uspijeva argumentirati radi čega jedan problem ima prednost nad inima. Tako se, jednako, ima odlučiti što će biti dugoročni, a što kratkoročni ciljevi.

HR: Prije dva tjedna u Beogradu je, nakon anonimne prijetnje, nestao profesor  Kemijskog fakulteta, Predrag Polić, a takva je prijetnja upućena i profesoru Aljoši Mimici. Obojica su Hrvati. Smatrate li da je atmosfera u Srbiji bitnije drugačija od vremena kada su Hrvati  nepriznavani kao narod, kada su otpuštani s posla, a u nekim sredinama i protjerivani?

Uza sve formalno, pravno, demokracija je proces. Uza sve što imamo nakon glasovitoga petoga listopada dvijetisućite, demokracija je proces, e, to valja razumijeti. Tu treba imati u vidu Zakon o zaštiti nacionalnih manjina i sva prava što uza to idu. Znači, stvari koje su prije dvije-tri godine bile nemoguće, sada su moguće, prihvatljive i shvatljive za sve građane Subotice i Vojvodine, i bivše Jugoslavije i šire, razumijete već… Eto, službena uporaba jezika, uzmimo nju za primjer, mnogo se odmaklo… Imate primjere ustrašivanja, otmica, ucjena,  to je bilo stanje što nas je dugi niz godina strašilo, nazadovalo, desetljeće, više…Ja, ipak, vjerujem, imam optimizma, mislim da ako čovjek nema optimizma, počinje mrijeti, dakle, gotovo sam siguran da će nakon ovih odluka Vlade Srbije, koja se, nadam se, upustila u krajnji obračun s kriminalcima svih rasa i boja, znači, ne po sistemu »danas nam trebuju, sutra ne«, svatko od nas naći će svoje mjesto koje mu pripada, mi, naravno u svemu tomu, i  da ćemo u smjeru svega ovoga novoga naći put u smislu afiniteta k različnosti, drugomu, koji je, u biti, isti što ste i vi. U gradovima poput Beograda, milijunskim, to nisu nemoguće stvari. Mislim da će te ljude pronaći, da će hrvatska zajednica poručiti svim relevantnim institucijama, udrugama, da se itekako ima pitati za sve… Naći počinioce, jer u Srbiji, u Crnoj Gori, u Europi, uopće, strah je taj koji tjera na zlo, animozitet. Uzmite spram hrvatske zajednice, bio je inicijalna kapisla, taj se strah odagnava, neke su klice ostale, ali, uvjeravam vas, biti ćemo ravnopravni građani, sa svim odgovarajućim pravima. Nije dobro ako čovjek zarad nacije samo  izručuje svoje rezultate, ne, to nije dostatno, nećemo vrijeme koje izručuje ljude samo zarad toga što su Hrvati, Englezi, Francuzi, Rusi, ili, eto, baš, Amerikanci, Iračani… 

HR: Jeste li zadovoljni zastupljenošću Hrvata u političkim i državnim organima i institucijama u Srbiji?

O tomu se nije vodilo računa kada je bilo vrijeme. Ne, nismo zadovoljni. Mislim da, eto, pođimo od Subotice, malo, premalo ima Hrvata po sudovima, po policiji, po vojsci, po svim nekada zatvorenim tijelima, za Hrvate, dakako. Rijedak je bio slučaj da se tko od naših ljudi nalazio blizu centara odlučivanja, nikada, gotovo. Mislim da se treba tražiti, glede Subotice, glede Pokrajine, u svezi s Republikom manje, učešće naših ljudi... Imamo ljude koji mogu puniti resurse gradske, pokrajinske, republičke, savezne, samo treba dobra volja da nas pozovu.

HR: Kako je HAD prostorno raspoređen ? Gdje sve ima svoje članove?

HAD ima veliku disperziju, Subotica je nekako gro svega, to je, može biti normalno…Ali, pravodobno mi smo informirani odasvud, od Kotora do Tavankuta…Mi moramo imati kontakata diljem Vojvodine, Srbije, Crne Gore, što se god dešava di-ljem svijeta gdje naši žive. Moramo dokazati i pokazati kako Hrvati mogu i umiju više no što se trenutno misli.

HR: Što je s onim Hrvatima u Srbiji, intelektualcima, stručnjacima u različitim oblastima, koji se nisu angažirali u »hrvatskoj stvari«, koji se do sada nisu isticali, u, pejorativno rečeno(j), »hrvatskoj priči«… Eto, recimo, samo u Beogradu ima preko deset tisuća popisanih Hrvata. 

Beograd je milijunski grad, logično je da se tamo ljudi izgube. Deset tisuća jest respektibilan broj, ali kada vi to raspodijelite na  milijun i pol, to baš i nije tako puno. Znate, mi nikada nismo njegovali neke  centre, gdje bi se ljudi okupljali, te  bi to bilo kudikamo drugačije no minulih ljeta… Imajući u vidu da se mnogi nisu željeli stranački opredjeljivati, tijekom godina, iz raznoraznih razloga, nije bilo, kako bih vam rekao, profila kojega bi oni htjeli, onda se pojavi jedan HAD, koji je sigurniji teren, koji je mjesto gdje jedan hrvatski intelektulac smije koračati, a nije kao u politici, primjerice, gdje važi dogo-vor jedno vrijeme, a dvije tri, iz ko zna koga razloga više ne važi, e, tu mi tražimo svoje mjesto, I tu smo ga našli. Ovo je strateški jasnija situacija, čovjek mora reći da je Hrvat, jednostavno, to je granica s kojom se dalje on ne želi igrati, shvaćate, to je minimalna tolerancija, ili  smo možda mi sukrivci što HAD nema više i većma članstva…Ne znam. Iz Beograda je već potekla neka inicijativa, jest, potekla, va-ljalo bi na ma koji način okupiti sve koji bi htjeli ovako ili onako raditi u okviru hrvatske nacionalne udruge. Do sada je bilo dostatno da neko bude član HAD, da mu prišiju etiketu »ustašoidnosti«, »fašizma« i slično, no nije u tomu bit, suština je u tome da ono što je drugome strano, drugačije, da je sada, to, ipak, drugačije, i da će veći broj građana participirati oko okupljanja podružnica u Novome Sadu, Beogradu, da će veći broj naših ljudi shvatiti gdje im je mjesto. I imali bi, sa ili bez vizure  našega otklona.Tu vizuru će imati ili u Somboru, ili u Sonti, ili, što ja znam  gdje, a mi ćemo pomoći kakovim drugim sredstvima. Nama je u interesu da svi znastveni skupovi glede nas budu više puta obnovljeni, tu, u Novomu Sadu, Slankamenu, ma svugdje,  gdje smo god imali kontakata, dolazili su ljudi iz Zagreba, iz Bosne i Hercegovine, iz Srbije, iz Boke, i očekujem da će naši izgubljeni, da kažem, intelektulci, da se nađu, i nađu svoje mjesto u svemu ovome o čemu vam pričam.  Znate, to su intelektualci par exellance,  koji predstavljaju ime u svijetu, ne samo u nas, i to jest velika stvar. Oni moraju krenuti funkcionirati u okviru podružnica, u okviru svojih radnih grupa, i to sve ima štimati… To jest sporadičan broj nas u HAD-u, ali to ne mora biti (z)broj  naših poštovalaca, mi ćemo se morati spuštati u bazu, čuti sve i sve eksploatirati za dobrobit. Potrebno je ljudima reći – Daj, sad ste defanzivci, daj sada napadamo. Mi ćemo naša prava zagarantirana, osvojena demoktarski, braniti u mjesnim zajednicama, na svim regularnim mjestima, na sve regularne načine...

HR: Što hrvatski intelektualci mogu uraditi da se prevaziđu razlike unutar hrvatske zajednice, mislim tu, konkretno, na onu najveću podjelu, na Hrvate i Bunjevce?

Znam na što mislite, to je, vidite, jedan proces. Vrlo je opasno etiketiranje i limitiranje, posebice, onih što se odazivaju na taj pojam Bunjevaca. Ne možemo mi sad skakati na one koji se u ovaj tren na taj i taj način deklariraju. Ipak smo mi dugo godina živjeli pod jednim plaštom, da su se razlike, umjesto da se njeguju, rješavale raznim uravnilovkama, bratstvo jedinstvo, što ja znam. Strah je ušao u sve kosti i sve spore, ne smijemo biti različiti, moramo svi biti isti, okupljeni pod ovim ili onim stijegom, barjakom, idejom, znate, sve se to osjeća i osjećat će se još dugo. Ja sam to osobno vidio, proživio obilazeći naša naselja, lobirajući za školstvo na hrvatskome jeziku. Ako se takove stvari dešavaju u jednome Tavankutu, gdje mi imamo srazmerice veliki dio hrvatske populacije, onda vi možete misliti što se na nekome drugome mjestu događa. Onda znate, imate tu te populističke priče, sada nije popularno razdvajanje, pa opet stara priča o tomu da smo svi mi isti, jedno. A upravo nas je plašt, stega bratstva i jedinstva naterala u svo ovo beznađe i zlo, jednim dijelom zbog tih netočnih takozvanih  vječnih istina, znate... Mi smo od rođenja već različiti, po boji kose, očiju, tena, govoru, odlikama, nemojmo to sve brisati, cijenimo razlike. Njegujmo ih. Po znanju, po imanju, ako hoćete smo različiti. Ne smije se to zanemarivati, apstrahirati. Mislim da je različnost naš jak argument, vi to lijepo vidite u našoj Subotici. Ovo je bogatstvo, jedan plus više, jedan minus manje. Sada nam se prodaje neka priča kao, tobože, mi ističemo različitosti koje su nepotrebne, neka krizna žarišta stvaramo, što ja znam. To je apsolutno jedna floskula, to ne stoji, to je netočno, to nam se inputira, i tu se onda i u narodu stvaraju određeni animoziteti. Potrebno je vrijeme za to pitanje - Bunjevci, Hrvati, to je stvar znanstvene razine, a na toj je razini sve jasno, ali ne treba sada to ljudima kačiti o nos. Ništa tu, u biti, faktički nije sporno. Ali bilo, ne bilo sporno, potrebno je vrijeme, i dajmo ići suptilmo, ne rasipaj-mo energiju na antagonizme, nego dajmo se u boj za sjedinjavanjem ideja, zdravih protoka misli, komunikacije. Kažimo povijesne činjenice narodu, argumente, i bavimo se svojim poslovima, HAD svojim, onaj svojim, ini svojim, i tako.

HR: Vi ste, osobno, bili veoma angažirani na uvođenju nastave  na hrvatskome  jeziku. Koliko ste zadovoljni prvom godinom rada u razredima s hrvatskim nastavnim jezikom i, na koncu, kakvo je, po Vašim saznanjima interesiranje za upis djece u hrvatske razrede za nadolazeću školsku godinu?

To što je to uopće krenulo je već povijesna činjenica, mada to može djelovati kao mali broj. S obzirom da smo mi od ranije najnovija novonastala manjina, ja sam zadovoljan ostvarivanjem prava našega naroda na školovanje na materinjem jeziku. Ipak, glede broja svih Hrvata, to je marginalan broj što je dosegnut. Ja ne mislim da tu nešto ima Republika Srbija, ona je blagonaklona, domicilna država nas jako cijeni i poštuje,no, mi smo kao zajednica kasno počeli, mogli smo mi sve zakone donijeti mnogo ranije, a ne mjesec prije upisa u naše škole. Ništa ne nastaje samo od sebe, nema pomoći do samopomoći. Ti su svi planovi i programi kasno početi, znači bilo je mnogo našega čeka-nja, nesinhroniziranosti naših udruga. Ako svi ne damo svoj doprinos, neće se ni ove godine dostatno naše djece upisati u razrede. To je do nas, samo do nas. Tu ste nam vi od velike pomoći, ljudi moraju biti informirani. Polovica se boji, polovica ne znaju svoja osnovna prava…Treba informirati ljude, upućivati ih na izvore znanja, educirati. To je naš, vaš, posao, dužnost.