Arhiv tekstova

Nedavno je u Osijeku, u prostoru Club-galerije Magis, otvorena izložba Ante Baktera, slikara iz Iloka, a događaj je upotpunjen predstavljanjem monografije »Ante Bakter-slikar«, čiji su autori prof. dr. Bogdan Mesinger i Stanko Špoljarić, dok je urednik izdanja Mato Batorović, a izdavač Muzej grada Iloka.

Ugodni interijer Magisa napunili su te večeri poklonici umjetnosti, napose Iločani, i nisam ni znao da ih je toliko u Osijeku. Kako i ne bi, jer Ante je Bakter trenutačno jedini slikar sjeveroistočne Hrvatske i grada Iloka, starog kraljevskog grada i njegove okolice, Dunava i njegovih rukavaca i iskonskih obala, koje su u ovom našem dijelu toka očuvale svoju izvornu prirodnost.

PEJZAŽI I VEDUTE ILOKA: Izložbu je otvorio dr. Bogdan Masinger, autor najljepših priča o Iloku nekada i sada, dobar poznavatelj društvenih i povijesnih prilika u Iloku, pa i samoga autora, koji je, istina, rođen u Bačkoj Palanci ali je djetinjstvo i svoje najljepše godine proveo u Iloku, tu započeo i završio školovanje i počeo slikati, pejzaže i vedute Iloka, sve do progonstva. Potom je jedno vrijeme na moru, jedno vrijeme u Njemačkoj, a danas živi i radi u Zagrebu. Ali i dalje nostalgično slika pejzaže, jer Ilok se trajno urezao u sjećanje Ante Baktera. »Ante danas nije slučajno u Osijeku, svoju prvu izložbu nakon povratka postavio je baš u ovoj galeriji, pa danas želi odužiti dug Osječanima, a to je prigoda da predstavimo i monografiju u povodu dvadesetogodišnjice njegova slikanja. No, što najbolje govori o umjetniku, ako ne njegova djela. I živi dodir s ljudima, a plodovi tih susreta govore nam koliko i slike. Ante je slikar fasciniran životom prirode i čovjeka u toj prirodi, a zavičaj je trajni biljeg njegova slikarstva. Zavičaj koji ga opija i želi ga predstaviti i u očima onih kojima je predstavljen. Bakterova zanesenost onim što je u prirodi neuhvatljivo, ponijela ga je u tonsku ekspresiju neba, koje će ga u njegovim pejzažima trajno zaokupiti kaotičnošću. Opijum svjetla i bakanalij boja obilježit će cjelokupni njegov opus, jer Bakter s pitoresknim prizorima svojih pejzaža često vodi dijalog, tražeći i nalazeći izglede koji najbolje odgovaraju njegovom senzibilitetu.«

Predstavljajući monografiju »Ante Bakter slikar«, lijepo ukoričen uradak na svojih 250 stranica, nadahnuto je o slikaru i njegovom djelu govorio Mato Batorović, živa enciklopedija Iloka. I on je ustvrdio kako je slikarov životni put odredila rijeka uz koju je rođen, Dunav, i pitoreskni vinogradi na prelijepim obroncima Fruške gore, a otkriva da je Bakter još u osnovnoj školi crtao portrete svojih vršnjaka, posebice vršnjakinja. »Iločka mladež ljeto provodi uz Dunav i zasigurno je i Ante, dok je bacao kamenčiće u tu veliku vodu, u kojoj se zrcali nebo, nekada plavo poput lana i očiju djevojačkih, a nekada mrko-sivo, pa misliš da Dunav sobom valja svu prljavštinu ovoga svijeta, razmišljao kako ovjekovječiti neke prizore i one trenutke koji zaokupljaju pozornost radoznalih promatrača i dušu umjetnika. I nakon progonstva životni ga put veže uz Dunav, pa jedno vrijeme provodi u Njemačkoj, no njegovi najbolji pejzaži vezani su za Ilok i  tu moćnu rijeku i njegove rukavce, što nije nimalo slučajno, jer Dunav je kod Iloka najljepši, kako tvrdi i naš poznati pjesnik Miroslav Slavko Mađer.«

DAROVATELJ: Mato je posebice istaknuo humanitarnu stranu umjetnika, koji je do sada imao dvadesetak samostalnih i još toliko skup-nih izložbi, a većinu je sredstava namijenio obnovi crkava i samostana iločkoga kraja. Darovao je svoje radove mnogim dobrotvornim akcijama, »Za djecu Hrvatske«, »Od srca djeci«, »Djeci poginulih Tigrova« i za obnovu vukovarske bolnice. Aktivni je sudionik akcije prikupljanja pomoći za obnovu crkve sv. Ivana Kapistrana u Iloku, pa je sva sredstva sa izložbe iločkih slikara u organizaciji Društva Iločana u Zagrebu namijenio za obnovu vitraja, a koncem 2005. godine sa samostalne izložbe »Vinski putovi Hrvatske« prihod je namijenio oslikavanju interijera iste crkve. Sudionik je i mnogih likovnih kolonija od Tuheljskih Toplica i Opatije do rodnoga Iloka.

I sam autor se škrtim riječima obratio posjetiteljima. »Počeo sam slikati još kao dijete, samouk, ali ne mislim stati na tomu i pohađam privatnu akademiju u Splitu. Slikam svim tehnikama, a u posljednje vrijeme najčešće je ulje na platnu, a od motiva najčešći su mi pejzaži zavičajni, Ilok, Dunav i rukavci, vino i vinogradi.«

Toliko o umjetniku koji u magiji jeseni otkriva mogućnost sinteze svog intimnog slikarstva samoće i bogatstva kolorita koje se nudi, mami, preklinje. Tada njegov kist iznova postaje sredstvo stvaranja a paleta dvojnica fluida vode i neba, slutnje i sjećanja, duha zavičaja i vlastitog daha. Zato je i ova monografija tek tren zabilježen okom i rukom ljudi koji ga vole i cijene, a njegov slikarski život piše njegovu paralelnu monografiju.

Slavko  Žebić