Arhiv tekstova

Ovi su dani u većini kršćanskih crkava označeni jednim znakom koji je postao simbol: križem. Oduvijek je čovjeka zanosio pogled prema nebeskim visinama prema onoj nedostižnoj vertikali koja je iznad njega i koja je unatoč svih želja u konačnici nedostižna. Jednakom marljivošću po istoj toj vertikali čovjek ulazi duboko u sebe i spušta tu vertikalnu liniju u neslućene dubine da bi razumio i shvatio sebe. I opet je dno tog  dodirljivog ljudskog bića ipak sakriveno, nedodirljivo i neshvatljivo. Tako se preko naše svijesti pa i savjesti proteže jedna vertikala koja nema ni svoga početka ni svoga kraja. Nema odakle počima i nema gdje završava. 

U isto vrijeme i istim marom čovjek je biće koje se u prostoru i vremenu pa i prema ljudima orijentira horizontalno. Promatra druge, uspoređuje se s drugima, razmišlja o drugima, divi se ili sudi druge, voli i prihvaća, indiferentan je ili odbacuje druge i tako se ta vertikala isto tako širi lijevo i desno i kao što se ne sastaju istok i zapad tako su i ta dva vertikalna krila neizmjerna. A tamo negdje gdje se vertikala i horizontala u nama sastaje, tamo negdje se nalazi konkretan čovjek koji je određen, definiran  i bar donekle izreciv upravo ukrštanjem te vertikale i horizontale. 

Ako se to ukrštanje događa pod kutom od 90 stupnjeva, dobije se savršen oblik jednoga križa koji omogućuje da ta točka susreta bude stabilna i uravnotežena. Ako se bilo koja linija ukosi krivo, dobije se nepravilan oblik i jedno križište koje je neshvatljivo i ne može se razumjeti. Nije bez razloga Isus iz Nazareta izabrao taj znak da mu dade tako značajnu simboliku s kojom se poistovjećuje sam Bogočovjek. Pitamo se, sa više manje opravdanih polazišta, da li je Nazarećanin trebao izabra-ti kao svoj znak pomirenja i ljuba-vi  upravo taj križni znak. On koji, ipak, od svih nas najbolje razumije neizmjernost vertikale i opasnost horizontale pomirio je čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka i čovjeka sa samim sobom, tim činom ljubavi u znaku križa. Time nam je htio trajno ostaviti jednu jaku poruku. Nije pitanje više da li je čovjek vjernik ili nevjernik, nego je to pitanje da li je čovjek uopće čovjek ili nečovjek. A to je čovje-kov stav prema tom svom vlasti-tom križu. 

Ta spoznaja, pa i sam život kao spoznata stvarnost ograničenoga bića, donosi sobom suočavanje sa križem. Križem kao pitanjem, križem kao teretom, križem kao patnjom i križem kao poslanjem. Upitno je da li čovjek može prihvatiti sebe tako definiranoga da je njegovo »ja« smješteno upravo u središte toga križa. Ako čovjek prihvati tu tajnu vertikalnosti prema gore i prema dolje kao svoje mogućnosti i istovremeno granice, on postaje miran, prihvatljiv i svjestan da je čovjek, da nije Bog, ali da nije ni životinja. I najedanput otkriva jedinstvenost sebe. Sebe neponovljivog i sebe jedinstvenog. Ako jednako tako prihvati horizontalu lijevo i desno od sebe kao različitost a bogatstvo pa kao i izvor mnogih odricanja, ograničenja ali i prilika za dava-nje, darivanje, onda postaje po-novno uravnotežen u odnosu i svjestan da je samo toliko vrijedna koliko se na njegovo središte mogu nasloniti i lijeva i desna strana a da se ne iskrive. 

I tako čovjek biva zapravo definiran tim znakom križa ako svem ovom razmišljanju doda samo jednu dimenziju: prihvatiti s ljubavlju. To je tajna života i to je život sam. Učiniti križ ljubljenim i učiniti ljubav križnom. Kad bi svatko od nas prihvatio svoju označenost tim datostima, bio bi to prekrasan perivoj ljudi koji ljubavlju rješavaju probleme odnosa prema sebi prema Bogu i prema bližnjemu. A to je Isusu htio reći kada je svojima ostavio: Tko ne uzme križ svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan! Čovjek vjernik, pa i svaki iskreni tražitelj smisla, naći će i u ovom znaku jednu ponudu o kojoj je dobro razmišljati i pokušati  prihvatiti Učiteljevu poruku da je samo onaj velik tko zna biti dovoljno malen i da je među nama najveći onaj koji je po ljubavi i u ljubavi kruh svagdašnji za život svijeta. Ove me misli zaokupljaju sada kada cijela zajednica pomalo trpi od besmisla, tjeskobe i straha, a mi se spremamo slaviti Uskrs. Tješi me da iza Velikoga petka ipak dolazi pravi Uskrs!

 

Samo je onaj velik tko zna biti dovoljno malen i  među nama je najveći onaj koji je po ljubavi i u ljubavi kruh svagdašnji za život svijeta.