Arhiv tekstova
04.04.2003
»Besudbinstvo« i »Dnevnik jedne ljubavi«
Imre KerteZ: »Besudbinstvo«
Prije svake iole ozbiljnije raspre o ovoj knjizi, koja se koncem minule godine pojavila u skupnom izdanju dva najrenomiranija novosadska nakladnika, »Stylos« (Franja Petrinović), odnosno »Prometej« (Zoran Kolundžija), te prijevodu pokojnoga Aleksandra Tišme, ne mogu , a da prije prošlogodišnjeg laureata Nobelove nagrade za književnost, Mađara Kertesz Imrea, ne pomenem neshvatljivo potcijenjen i desetljećima nezasluženo zanemarivan roman su-botičkoga barda pisane riječi, Lazara Merkovića, o sličnoj tematici, kao i ona kojom se bavi Kertesz u »Besudbinstvu« (Sorstalansag). Na opće odobravanje svih koji desetljećima Nobelovoj nagradi za spisateljstvo osporavaju objektivnost i umjetnički kredibilitet, moram konstatirati da je Merkovićeva knjiga, »Put dug pet života« iz davne 1963. (prvo izdanje je tiskano koncem 1957.godine), o logorskim danima, nacizmu, uopće, daleko jače štivo no Kerteszov pandan, na razini, primjerice, kojom jedan »Život je lijep« Roberta Begninia, nadilazi razvikani i visokobudžetni film »Schindlerova lista«, Stevena Spielberga. Kao što či-njenica pripadnosti »izabranomu narodu«, ugnjetenim Jevrejima, nije pomogla Spielbergu u usporedbi s duhovitim talijanskim optimistom Begninijem, tako u vrednovanju nije pomogla i ne pomaže ni Kerteszu, jer je Merkovićev roman, djelo jednog također (i još više, ako je to u muci uopće utjeha) cijeloga vijeka proganjana čovjeka, od raznih režima, stranaka, nacija, jednostavno - bolje štivo. Ali o Merkovićevom romanu, ukupnom djelu, kakovom drugom zgodom. Što se Kertesza tiče, izuzmu li se Njemačka i Francuska, u kojima su njegove knjige prevođene, svjetska književna javnost jedva da je čula za ovoga pisca. U SAD je prijevod »Besudbinstva« prodat u svega pet tisuća primjeraka. Kritička recepcija u Britaniji nija bila ništa bolja - prikazujući 1993. ovaj roman u »Times Literary Supplement«, Peter Sherwood veli kako se radi o djelu koje je, »u najboljemu slučaju, snažnije sociološki no spisateljski«. U ostaloj je periodici roman uglavnom prešutkivan. Uzimajući u obzir kako suvremena mađarska književnost ima književne genije poput Eszterhazy Petera, Konrad Gyorgya, ili Tandori Dezsoa, a da je u minulom stoljeću jedan Voros Sandor bio nekoliko puta u najužem izboru za nagradu, o Jozsefu Atilli, da i ne zborim, jasno je da je izbor laureata Nobelove nagrade i minule godine bio mahom politički motiviran. Nisu neznani Kerteszovi agresivni rasistički stavovi glede Palestinaca, a svaku kritiku izraelske politike ovaj nevjerujući (sic!) Jevrejin a priori proglašava antisemitizmom. U socijalističnoj Mađarskoj Kertesz je, inače, preživljavao, prevodeći djela Nietzchea, Freuda i Wittgensteina s njemačkog na mađarski. Na tom polju (bio) je, barem, vjerujte mi na riječ - nenadmašan…
Josipa Lisac:
»Dnevnik jedne ljubavi«
Ovaj antologijski album hrvatskog rocka, uz LP Drage Mlinarca »Rođenje«, te debi albuma grupe »Time«, spada u nešto najvrednije što je popularna muzika s ovih prostora ponudila svjetskoj glazbenoj povijesti. Snimljen davne 1973. kao koncepcijsko remek-djelo troje ljudi - Josipe Lisac, Ivice Krajača, te pokojnoga Josipina životnoga saputnika i starijeg kolege, Karla Metikoša, koji je koncem 50-ih i 60-ih godina prošloga vijeka međunarodnu karijeru gradio kao Mat Collins. Album je početkom 90-ih prebačen na CD format. Kvalitet ostaje vanvremeno nedostižan-glazba je predivna (Metikoš, Krajač), otpjevana je fenomenalno (glavni vokal - Josipa, prateći vokali: Zdenka Kovačiček, Dubravka Zubović, Ksenija Erker), aranžmani su upravo vrhunski (Branimir »Lambert« Živko-vić), a ekipa glazbenika doista zavređuje da se pomene u cjelini: pomenuti Živković (flauta, glasovir, električni glasovir), Slobodan »Bodo« Kovačević iz sarajevskih »Indexa« (akustična gitara), Mario Mavrin na basu, Vedran Božić (električna gitara), Tihomir »Pop« Asanović za orguljama, Jože »Braco« Doblekar (udaraljke), Ratko »Rale« Divjak (bubnjevi), Miroslav Sedak-Benčić (saksofon), te kompletni zagrebački filharmonijski orkestar, pod ravnateljstvom Miljenka Prohaske. Izdvojiti ma i jednu pjesmu s ovoga nezaboravnog albuma iz mnogih »boljih prošlosti« i mladosti, bilo bi krivo, te ih preporučam sve, od prve, predivne uvodne balade, »O jednoj mladosti«, preko uraganske »Ležaj od suza« (s briljantnim solom na flauti u maniru Iana Andersona), do završne, beznadežno sjetne, pune pomirenosti (ali)i vječne i bezmjerne ljubavi (ma koliko grešnoga) muškarca i (usprkos svemu) vjerne mu žene, djevojke, »Vjerujem ti sve«, te finalne, rockerske - »Kao stranac«. Premda već odavna istrajavam u tvrdnji i dubokom uvjerenju da (ni) prošlost nije (kao) što je nekoć bila, ovo ostaje be-smrtna ploča, čak i po standardno visokim umjetničkim kriterijima Josipe Lisac. Nezaboravno, ma koliko da ste stari, ili mladi…
