Arhiv tekstova

Odavno veća skepsa nije pratila uvertiru jednog nogometnog meča Hrvatske reprezentacije, napose nezanemarujuće činjenice da su negdašnji »vatreni« imali ulogu domaćina, čini se najvažnije kvalifikacijske utakmice u 8. skupini borbe za odlazak na EP u Portugalu 2004. Upravo preskroman učinak u prve dvije utakmice (0:0 s Estonijom u Osijeku i 0:2 protiv zahukta-lih Bugara u Sofiji), nije ulivao previše nade pred ogled s, također ranjenim, Belgijancima (izgubili su doma 0:2 od Bugarske).

Po mnogim anketama, koje su objavljivane u danima prije odlučujuće subote, nikad prije izabranicima Otta Barića nisu davane manje šanse za konačni uspjeh. Primjerice, u telefonskoj anketi »Spor-tskih novosti« samo 44 posto navijača glasovalo je za trijumf, a čak 39 posto novac bi stavilo na neodlučeni ishod, uz 17 posto tradicionalnih pesimista koji su predviđali potpuni krah u kvalifikacijama. Uz pregršt općih nedoumica oko konačne jeda-naestorice koja bi trebala istrčati do raznoraznih sitnica koje utječu na ozračje u momčadi, naboj je dobrano rastao iz dana u dan. Skromna zaprešićka predstava »mladih« u petak (1:1 s mnogo boljim mladim Belgijancima), dodatno je dolila ulje na vatru u kojoj su se pekli nasljednici »vatrenih«. (nekad 3. na svijetu, a danas na skromnom 34. mjestu)

 

DAN ISTINE - Subota je osvanula okupana toplim proljetnim suncem što se, već u startu, činilo dobrim znakom. Uz sve već navedene nevolje, samo je još nedostajalo ružno vrijeme da pojača nikad jače crne slutnje glede sudara s »crvenim đavolima«, koji su, gle koincidencije, istrčali na maksimirski travnjak u čisto crnoj opremi. Jedanaestorica za koju se  izbornik Barić konačno odlučio iznenadila je mnoge: Pletikosa, Šimić, Šimunić, Kovač R., Tudor, Živković (kapetan), Rapaić, Rosso, Pršo, Srna, Marić T.

»U Hrvatskoj je, od cijelog svijeta, najteže biti izbornik«, izjavio je nebrojeno puta najveći od najvećih,  Miroslav Ćiro Blažević, najtrofejniji hrvatski nogometni izbornik. Breme velike slave iz ne tako davne prošlosti uvijek je prijetnja da bi brod mogao prije vremena potonuti, a skupa i sva nadanja u svezi odlaska na EP u Portugal. Ali izbornik Otto Barić nije mario za novi-nske napise, ankete, praznoverje iz skeptične uvertire sraza s istinom njegove momčadi. Poredavši note, isključivo po svojoj slobodnoj, od mnogih osporavanoj, zamisli, dirigentsku palicu je na terenu ustupio Mikiju Rapaiću, i nije pogriješio…

 

UŠTIMANI ORKESTAR - Kada je Da-rijo Srna »otvorio« belgijsku kapiju, drskim udarcem sa dvadesetak metara iskosa, dovevši Hrvatsku u vođstvo od 1:0, partitura je počela djelovati usaglašenim djelovanjem cijelog Ba-rićevog orkestra. Oduševljenju nazočne publike (ipak samo skromnih 25.000 gledatelja) nije bilo kraja. Konačno se zabio gol, a i »negativci« iz anketa su morali zatvoriti svoja »nevjernička« usta. 

Nastavak igre u prvom poluvremenu, nakon otvarajućeg pogotka, donio je borbenu igru na svim dijelovima terena, uz rijetko viđeni presing koji nije jenjavao do poluvremenskog zvižduka izvrsnog njemačkog suca Fandela. Taj jedini, ali toliko za samopouzdanje važan gol, uz sačuvanu vlastitu mrežu, otvorio je na pauzi novu te-oretsku raspravu na temu - kako igrati u nastavku. Na novinarskoj tribini, u ložama i svim sektorima Dinamovog stadiona, ali i svuda uz glo-balni prijenos na malim ekranima, svaki »od milijuna izbornika« imao je vlastitu teoriju kako nastaviti sa ranjenim Belgijancima. Ali, najvažnije od svega, imao ju je i hrvatski dirigent br.1, koji je momcima podijelio note za nastavak Hrvatske nogometne rapsodije. Drugo poluvrijeme utakmice Hrvatska - Belgija je nešto za čim moraju žaliti svi koji nisu bili nazočni predstavi u Maksimiru, ostavljajući mnoštvo nedolično praznih sjedala diljem još uvijek nedovršenog stadiona. Dirigent - igrač Rapaić ponovno je uzeo palicu u svoje ruke, vješto koordinirajući solističke dionice Prše (2:0), T. Marića (3:0) i Leke (4:0). Poznat po svom uobičajenoim nemiru za vrijeme vođenja utakmice, Otto Barić ovoga puta nije imao prilike da ispolji nervozu, skačući s klupe. Note su bile izvrsno uvježbane, orkestar uštiman, solisti besprijekorni…

Rezultat od 4:0 protiv Belgije, koja je redoviti akter svih velikih nogometnih natjecanja, čiju momčad predvode glasoviti Sonck i Mpenza, vjerojatno nije sanjao nitko od onih najvjernijih 44 posto anketiranih. Koincidencija dvije četvorke ispisala se konačnim ishodom na velikom maksimirskom semaforu, ispraćena navijačkom pjesmom »For, for, semafor«  (four (for) engleska riječ -  četiri). 

 

MAESTRO I SOLISTI - Pobjeda koja je, već sama po sebi, velika (bila bi da je bilo i samo 1:0), još je analitički gledano veća, ako se uzme da gotovo kompletna navala (39 nastupa, od toga samo Rapaić ima 29.) nema skupa reprezentativnih nastupa koliko jedan Dario Šimić (53. put zaigrao u reprezentativnoj majici). Napose, što je Dado Pršo, debitirao prekrasnim golom glavom, a Jerko Leko rijetko viđenim slalomom bacio u nesvijest belgijsku obranu postigavši, također, svoj prvijenac na velikoj sceni. Uz bravurozne Rapaićeve centaršuteve, koji je, uz igru protiv Italije na prošlom SP, odigrao, vjerojatno, najbolju partiju u dresu hrvatske reprezentacije. Titula najboljeg igrača susreta niti jednog trenutka nije vodila u u nedoumicu. Privremeni povratnik u hrvatsku ligu (polugodišnji angažman u »Hajduku«), ponovno je zavrtio velike brojke oko svog budućeg transfera., ali uz njega i svim pobjedničkim akterima subotnje utakmice značajno je porasla cijena na europskoj nogometnoj tržnici. Uz premlada godišta (Srna 1982., Leko 1980., Pletikosa 1979.), ova momčad  ne mora brinuti za bu-dućnost koju su joj ne-zaboravni »vatreni« ostavili u zadatak.

Stoga, 34. mjesto na Svjetskoj rang listi nogometnih reprezen-tacija nije realni iskaz vrijednosti ove hrvat-ske reprezentacije. Uz ova tri prevažna boda, ona će napredovati gore, baš kao što je odmah odskočila u 8. skupini kvalifikacija za EP 2004.

Na koncu, koja riječ o Belgijancima, koji su fair i sportski čestitali Hrvatskoj pobjedu u ovom kvalifikacijskom duelu. Uz nekoliko oštrijih startova na obje strane, pohvalno je istaknuti kako nismo vidjeli niti jedan crveni karton. Što se tiče crne boje, još jedna, posljednja koincidencija, koju su odabrali za nastup u Zagrebu, Belgijancima je dobro poslužila u osjećaju nemoći koji ih je ispunjavao tokom subotnje utakmice. Tako da nitko ne može reći da ih je Hrvatska rapsodija zavila u crno. Konačno, to je svečana odora za vrhunske glazbene priredbe.