Arhiv tekstova
Činjenice o jednoj predstavi
U prostorijama Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« 17. srpnja ljutovačka amaterska skupina prikazala je Subotičanima scensko izvođenje djela »Salašari silom varoščani« po tekstu koji je napisao Pavao Bačić.
Bila je to, u posljednje vrijeme, jedna od rijetkih teatarskih predstava. Ako u nečemu oskudijevamo u hrvatskoj zajednici u Bačkoj, to su onda kazališne predstave i stoga je hvale vrijedan ovaj ogroman napor koji su Ljutovčani uradili i nama pokazali. Veliki trud, puno dobre volje, pa i talenta vidjelo se je sinoć na sceni. I stoga bih želio da ovaj tekst, dubokog poštovanja dostojni Ljutovčani, ne shvate kao kritiku njih, nego kao kritiku zajednice i njenih vodećih ljudi, a glumcima i gledateljima na korist.
KOME JE STALO DO PREDSTAVA: Naime, ako amatersko scensko stvaralaštvo shvatimo kao još jedan oblik iskazivanja kulturnog djelovanja naše nacionalne zajednice, kao što su to: folklor, pjevanje, pisanje poezije i recitiranje, sakupljanje i prepričavanje narodnih pripovijedaka, pisanje i izdavanje knjiga, slikanje, natjecanje risara, svečane povorke, godišnje koncerte KUD-ova… itd, ne vidim niti jedan relevantan razlog za maćehinski odnos prema predstavama, glumcima, redateljima, scenografiji, scenarijima i prema svemu onome što čini jednu predstavu. A, na spomenutoj predstavi maćeha je pokazala svoje najružnije lice. Imam osjećaj da baš nikome nije stalo do predstava. Počevši od subotičke publike, koje je bilo tek tridesetak u dvorani, do uvaženih kulturnih i političkih djelatnika naše zajednice i onih koji se za takve izdaju, uz častan izuzetak njih četvorice-petorice (što je za mene bilo pravo i prijatno iznenađenje).
NEPHODNOST PODRŠKE: Ako ova predstava i nije bila rangirana kao prvorazredni događaj u gradu i iako se je poklapala s dešavanjem u Tavankutu, nazočnost »čelnika« je više nego nužna, jer svojim prisustvom daju važnost i značaj događanju (kojih ima i tako premalo i svi su podjednako važni), te iz prve ruke mogu sagledati s kakvim se problemima nose svi ti amateri puni dobre volje i energije. Najstrašnije je ostaviti ih same, a onda nak-nadno »popovati«, što je veoma česta pojava.
Ovaj članak ima za cilj ukazati na podjednaku važnost i kazališnih inscenacija, ma koja grupa to bila, jer je to kulturni čin ravnopravan s ostalim oblicima kulturnog djelovanja. Neophodno je tim ljudima pružiti istu moralnu i materijalnu podršku kao i na primjer folklorašima, te im dati i koreografa i muzičara i redatelja i scenarista i po potrebi administraciju. Jer, to je sve stručno znanje koje jednostavan čovjek ne može sve imati i znati. Onda bi i predstave, kao ova koju smo gledali, zasjale u velikom sjaju i uvijek punile dvorane, čak i u Subotici.
Autor je filmski djelatnik iz Subotice
