Arhiv tekstova
Istina o životu – i boli i potiče
Dr. Ante Sekulić je svojim raznovrsnim književnim i znanstvenim djelima dao veliki doprinos hrvatskoj kulturi i znanosti. Uz knjige stihova, veliki broj njegovih djela rezultat je proučavanja književnih, znanstvenih i umjetničkih dometa podunavskih Hrvata, kao i rezultata obrade povijesti i običaja, te sakupljanja i obrađivanja leksičkog blaga bačkih Hrvata. Sudjelovao je i sudjeluje na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Slavonski Brod i dr.) i inozemstvu (Budimpešta, La Valetta, Huelva, Keevelar, Mannheim, Düsseldorf i dr). Ovoga tjedna sudjelovao je na međunarodnom naučnom skupu »Baština za budućnost: Karmel u Somboru 1904. -2004.«, koji je održan 13. i 14. srpnja u Hrvatskom domu u Somboru. Tema njegovog izlaganja bila je »Povijest nastanka Karmela u Somboru«.
HR: Koji su karmelićanski prinosi hrvatskoj kulturi?
To su prinosi hrvatskoj pismenosti, književnosti i uljudbi. Pridonosili su uspostavi duhovnih vrijednosti hrvatskoga naroda. Kad je riječ o karmelićanima, to je Red koji se među Hrvatima ukorjenjuje prvotno u Bačkoj, u Somboru, prije ravno sto godina.
HR: Jesu li Vam drage uspomene na davne dane koje ste proveli kao pitomac karmelićanskog zavoda u Somboru?
Mi đaci, imali smo dnevni red kojeg smo se držali, učili smo, ali smo imali i svoje odmore i svoja igrališta, bilo je nas Hrvata i Nijemaca. Drage su to uspomene, a posebno mi je pomagalo kasnije u životu to što sam kod karmelićana formiran kao osoba, a didi zahvaljujem odgoj do dolaska amo. Sjedimo evo u knjižnici samostana u kojoj ima više od četrnaest tisuća primjeraka knjiga, ne računajući đačku knjižnicu. Koristio sam knjige iz ove knjižnice zahvaljujući vremenu đaštva, svakog tjedna se razgovaralo o tome što se pročitalo i kako se gleda na pročitano djelo. Karmelićani su nas đake naučili kritičkom odnosu. Imperativ je bio steći znanje, a jezike smo učili veoma oštro. Među đacima jedan dan se govorilo hrvatski, jedan dan francuski, a zatim latinski, pa njemački. Učili smo i svirati. Uz violinu, vježbali smo sluh, a svirali smo i orgulje. Temelje naobrazbe sam ovdje primio, a čak sam i nogomet i odbojku ovdje naučio igrati.
HR: Godine 1938. objavili ste prvu pjesmu, posvećenu »Bezgrešnoj«, u Subotičkim novinama čiji je tadašnji glavni urednik i izdavač bio vlč. Blaško Rajić. Jeste li osobno poznavali vlč. Blaška Rajića? Kakva su Vaša sjećanja na njega?
On je uistinu bio divan čovjek, govorim to već kao star čovjek, dakle ne kao ‘švrćo’ koji gleda u gospodina. Imao je otvoreno srce i bio je uvijek spreman pomoći, ponekad možda i grubim glasom, ali uvijek meka srca. Susretao sam ga, odlazio sam u njegov župni dvor u kersku plebaniju. Posjetio sam ga i neposredno prije smrti, rekao je da ga boli i da ne ostajem dugo, ali se čak i tada uspio i našaliti, jer nije želio da se rastanemo u tuzi. Svećenik Blaško Rajić ostat će upamćen kao tankoćutan, suptilan pjesnik, imao je dara. Bio je veliki čovjek, jer nije mijenjao svoja uvjerenja. Brzo se razočarao događajima nakon 1918. godine, ali bio je istaknut borac i uzoran svećenik, a bio je također i iznimno dubok mislilac. Kada bih došao s bilo kojim problemom kod njega uvijek smo razgovarali, a bio je veoma uvjerljiv sugovornik.
HR: Što je inspiracija Vaše rane lirike koja je sadržana u knjigama »Sin nizina« (1941.), »Zvona bjeline« (1946.), i »Vijenac uspomena« (1968.)? Što predstavlja bitni dio Vaše rane lirike?
Teško je odgovoriti. Rođen sam i sa srcem i s dušom, rođen i s radostima, ali i s patnjom. To što sam zabilježio u tim knjigama, nazvao bih laganim smijehom, negdje kricima, a negdje riječima nade. Moj život na žalost nije bio lagodan, valjalo je puno toga isplakati, pobijediti, ali i znati biti pobijeđen. To je sadržano u mojim pjesmama, one su dio moga života, život ih je diktirao, pa iako nije bio zanosan, ne bih ga mijenjao, jer život mi je bio veoma interesantan. Istina o životu me je i boljela i poticala.
HR: Prvi put ste uhićeni i osuđeni 1947. godine. Što se onda točno dogodilo, kako je došlo do uhićenja?
Uhićen sam u Somboru. Prije toga sam trajno živio u Zagrebu, pa sam poslije, prema potrebama onoga vremena, dospio na službu u Sombor. Nisam znao što se događa kada sam bio uhićen, odveden sam u Suboticu. Tijekom ispitivanja ‘povezan’ sam s nekim ljudima, optužili su me da sam osnovao četvorku »za rušenje bratstva i jedinstva«. Ja doista ne znam zbog čega sam uhićen, ne znam je li me tko optužio ili što se već dogodilo. Osuđen sam na šest mjeseci zatvora, što se poklopilo s duljinom vremena koje sam proveo u zatvoru dok su me ispitivali. Ja jesam prije rata bio istaknuta osoba u hrvatskoj mladeži, slovio sam kao vođa Hrvatskog križarskog katoličkog pokreta i jesu li tim mojim uhiće-njem htjeli to naplatiti, nisam znao. Zaboljelo me je što sam za sudačkim stolom vidio književnika Balinta Vujkova. On je sjedio u sudačkom vijeću, a koja je točno bila njegova uloga, to ne znam. Iz istražnog zatvora u Subotici prevezli su me u subotičku bolnicu. Osuđen sam na šest mjeseci koliko sam i proveo u istražnom zatvoru.
HR: Kada ste doktorirali i što Vas je potaknulo odabiru teze o govoru bačkih Hrvata?
Doktorirao sam 31. srpnja 1947. godine na Filozofskom fakultetu Hrvatskog sveučišta u Zagrebu. Što se tiče izbora teze, upitao bih Vas jeste li kada nekog zaljubljenika pitali što ga potiče biti zaljubljen? Rođen sam na oranicama i ja sam doista milovao zemlju, orao, bio u žetvi. Osjetio sam ovo bačko podneblje, a bačku zemlju vezujem za ikavicu. Uskoro bi trebala izaći moja nova knjiga »Rječnik bačkih Hrvata«. Ikavica me vezuje za ovo bačko podneblje i za sebe sama. Tim rječnikom ostavljam spomenik Bačkoj. Uvodni dio u rječniku bit će sažetak moje doktorske disertacije.
HR: Među ostalim, član ste i Hrvatskog mariološkog instituta u Zagrebu i redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu. Kakve su Vaše aktivnosti u Institutu i na Akademiji?
Također sam i potpredsjednik Instituta. Objelodanio sam brojne rasprave, a napisao sam knjigu »Marijanske pobožnosti podunavskih Hrvata«, koja je objavljena 1985. godine. Pisao sam i o zaboravljenom običaju »Zlatne krunice«. Sudjelovao sam na skupovima u Domovini i inozemstvu s kojih su objavljivani moji prilozi i separati. Dakle, Akademija izučava i pospješuje štovanje Gospe u svijetu, Institut izučava i pospješuje štovanje Gospe u hrvatskom puku, dok je moj rad usmjeren na štovanje Gospe u bačkih Hrvata. Upravo i štovanje Gospe ukazuje na povezanost matične zemlje i Bačke, jer su običaji zajednički.
HR: Veoma je malo nove »Molitveničke književnosti«. Vidite li to kao nedostatak unatoč dosljednom katoličanstvu hrvatskog puka u Vojvodini?
Potreba za molitvenicima jest velika, ali treba imati na umu kako se mnogo toga promijenilo u načinu i pristupu Apsolutnom Biću, dobroti i ljubavi. Sada jedan dio ljudi u šutnji traži vezu s Apsolutnim. Činjenica je da se danas i u obiteljima manje govori nego ranije. Nekada su molitvenici imali i po deset izdanja i bunjevački puk je sve to koristio tijekom svoje duge i mučne povijesti. Molitvenici su nalazili put da se vjernik potakne na izričaje svojih raspoloženja. Sada su nova vremena. Treba pronaći što je sada aktualno. Recimo, hoće li »Dužijanca« biti ono što je nekada značila. Pitanje je dakle, kako potaknuti čovjeka na zahvalnost? Veliki je problem nepostojanja sustava vrijednosti, što je značajka našega vremena, a ako nema vrijednosti, prema čemu ćete suditi o svome propustu? Molitvenik je zbroj svih naših potreba i molitava. Stoga molitvenik mora biti poticajan i usklađen sa suvremenim potrebama čovjeka. U prošlosti, molitvenik je također bio početnica za čitanje i vjeronaučnu izobrazbu. Sada su potrebni molitvenici koji će poticati, snažiti i hrabriti.
HR: Koje ste ideje i političko stajalište zastupali zbog kojih ste uhićeni i osuđeni 1972. godine?
Uvijek sam bio za slobodu Hrvatske. Tadašnja događanja značila su približavanje ostvarenju ideala moje mladosti. Emotivno, racionalno i nacionalno.
HR: Kako se na Vas odrazilo utamničenje?
Dovoljno je reći kako u zatvoru čovjek više nema imena. Postaje samo broj.
HR: U periodu od 1972. do 1984. objavili ste četiri knjige stihova pod pseudonimom J. (akov) Šimunov. Naslovi tih knjiga su »Željan Boga« (1972.), »Pred Gospodinom« (1976.), »Središte života« (1984.), i »Moj bližnji (1984.). Što ste željeli saopćiti i iskazati tim stihovima?
Nakon izlaska iz zatvora ostala je osuda od dvije i pol godine zabrane javnih nastupa nakon izdržane kazne. Knjige sam objav-ljivao pod pseudonimom. U tim mojim knjigama sadržan je izričaj teških vremena, ali nikoga nisam okrivio. Robiju sam shvatio kao svoje vlastito očišćenje. U vrijeme kada sam bio u zatvoru, moj sin je bio gimnazijalac. Moj sin je sada liječnik, diplomirao je i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nedaće koje su me zadesile početkom sedamdesetih godina sadržane su u te četiri moje knjige. U njima je moj život i to su moja uvjerenja. Zahvalan sam Bogu za očišćenje. Kada kažem očišćenje mislim na moja razmišljanja o tome što sam mogao i što sam trebao učiniti. Jednostavno, čovjek sam, ali moram biti svjestan što sam uradio, a što sam propustio. Ne treba mi nikakva rehabilitacija.
Te knjige također izriču i moju potrebu za neuvjetovanom ljubavlju i želju da se životom i radom pronese svijetom Dobrota.
HR: Recite nam nešto o nastanku knjige »Popudbina« koja je objavljena 1994., a nastala je u suradnji s likovnim umjetnikom Ivanom Balaževićem?
Poznavao sam Ivanovog oca, pokojnog Antuna i njegovu mati Gizu. Bilo im je drago kada sam bio s njima, a za Ivana sam uvijek bio ‘naš Ante’. Otvarao sam njegove izložbe u Budimpešti i Zagrebu. Spontano je došlo do dogovora da on ilustrira jednu moju knjigu, i to ovu koja je popudbina moga hoda kroz život. Ta moja knjiga iskazuje vezanost za Bačku. Kako ću ja bez toga?
HR: U knjizi »Hrvatski bački mjestopisi« prikazali ste negdašnja i sadašnja naselja bačkih Hrvata. Je li ta knjiga pokušaj očuvanja spomena na naše toponime ili je riječ još o nečemu?
Gledajući očima prosječnog čitatelja u pitanju su samo toponimi, ali bit te knjige je u tome da se ne zaboravi kako je riječ o našim toponimima. Dakle, u njima živi naš svijet i htio sam to sačuvati. Ta knjiga je poruka. Napisao sam i srijemske i baranjske mjestopise. To je zgusnuto nabrajanje činjenica. Za mene je pomalo bolno kada žitelji ne znaju kako trebaju zvati svoje naselje, jer su brojna imena naselja ‘preimenovana’. U takvome ozračju želio sam reći: trebamo stati na svoje noge i znati svoju povijest.
HR: U Vašim knjigama »Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII. stoljeća«, »Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju« i »Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću« zaokružili ste istraživanje i evidentiranje hrvatskog pisanog blaga koje je tijekom stoljeća nastajalo na podunavskim prostorima. O čemu prema Vašem mišljenju svjedoči sakupljena književna građa?
To jest građa koja svjedoči o uljudbi, a kazuje i o tome kako su bački Hrvati bili kulturni ljudi. Književnost bačkih Hrvata jav-lja se na ovim prostorima već u 17. stoljeću. Ona traje od tada pa dp 21. stoljeća, do naših dana. Sjetimo se samo franjevačkih pisaca Mihovila Radnića i Grgura Peštalića. Dakle, književnost na ovim prostorima seže duboko u prošlost, ona ima svoj početak i razvitak i nije zaostajala spram književnosti drugih naroda u Bačkoj, a nije zaostajala ni za književnošću srednjoeuropskog područja.
HR: Koliku važnost ima knjiga za opstanak podunavskih Hrvata?
Postavit ću i ja pitanje. Čita li naš čovjek? Ćuti li potrebu naš čovjek za knjigom? Treba reći kako u sadašnja vremena postoji problem nečitanja. Zbog toga i nema poz-navanja naše, vlastite povijesti i kulture. To je poznavanje veoma važno jer se do znanja i novih spoznaja mora stići.
HR: Spadaju li podunavski Hrvati koji su pisali ili pišu na srpskom jeziku u korpus hrvatske književnosti?
Ako je to navlastit osobni književni izraz pisca koji je Hrvat, te se on ne zna drugačije izraziti, ne treba ga odbacivati. Držim kako je takav pisac odgovoran što ne zna djedovski jezik.
HR: Pratite li tjednik Hrvatska riječ i kakvo je Vaše mišljenje o ulozi i uređivačkoj politici lista?
Dobro je što tjednik izlazi. Volio bih da iz broja u broj »Hrvatske riječi« uče i urednik i novinari i suradnici, ali i čitatelji. Ono što je dobro treba stići do srca. Riječi stižu do srca. Tjednik treba služiti narodu. Živimo u vremenima kada je to bitno. Hrvatska riječ treba u životu bačkih Hrvata biti putokaz. Treba se boriti i sačuvati tjednik. To je naša riječ. Također, tjednik treba biti neovisan. Veoma je važno okupljati mlade suradnike i novinare, jer mladi su budućnost.
