Arhiv tekstova
Svi smo mi turisti na zemlji
misli i nadahnuća za ovaj članak. Moj prijatelj dr. Ivančić neće zamjeriti što vam iz jedne njegove knjige prepričano donosim skoro cijelo i cjelovito njegovo razmišljanje koje sam inače slušao onodobno u radio poruci »Jutarnje meditacije« posve slučajno. On razmišlja otprilike ovako. A na kraju sam slobodan dati zaključak i poruku.
Ljeto je uobičajeno razdoblje godišnjih odmora. Tada želimo negdje u miru i slobodi odmoriti umorne udove i pronaći odbjeglu dušu. Tražimo dobre gostinjske sobe, hotele na osami, želimo se ugodno provesti, ali ne i previše potrošiti.
ŠTO KAŽE PRIČA: Svi smo mi turisti na zemlji. Jer smo gosti u Božjoj prirodi. Bog je za nas priredio pšenicu, krumpir, kupus, dao nam grožđe, jabuke, kruške da jedemo, vodu da se njome peremo i da je pijemo, dao nam životinje za pomoć i hranu, ali i miris cvijeća i ljepotu šumske hladovine, ljepotu morskih valova i bonaca, ljepotu ljetnih noći obasjanih mjesečinom. Bog nam je dao mir u obiteljskom krugu ili u krugu prijatelja. Bog nas je uveo u naše vlastito tijelo, u našu dušu, darovao nam sve osobine i našu osobnost. Mi smo dakle njegovi gosti. Važno je da kao gosti prođemo kroz život i ne uništimo Božje imanje, ne oštetimo svoje tijelo i dušu koju nam je on darovao, jer je pravedno da platimo obeštećenje za sve uništeno.
Priča pripovijeda o životu jednog imućnog čovjeka. Nastojao je ljudima činiti dobro što je više mogao. Jednog je dana odlučio napraviti gostionicu s pansionom na mjestu kojim je prolazilo mnogo ljudi i tako im učiniti nešto dobro i ugodno. Kuća je bila lijepo opremljena, osvijetljena, s velikim ormarima i pećima. Smočnice su bile prepune namirnica, povrća i voća i svih mogućih osvježavajućih pića. Smjes-tio je postelje, ormare napunio odjećom, bilo je svega dovoljno za mnogo ljudi. Napisao je upute za boravak u toj gostinjskoj kući. U njima je stajalo da svatko može ostati koliko mu se svidi. Može slobodno jesti i piti i koristiti sve što je u kući. Bio je samo jedan uvjet: Nitko ne smije uzeti više nego što mu toga trenutka treba! Gosti se trebaju međusobno pomagati i na odlas-ku ostaviti sve onako kako su našli kad su došli. Te upute je dobrotvor istaknuo na vratima kuće, a onda otišao.
No, ljudi su dolazili u tu gostionicu ne čitajući upute na vratima. Počeli su upotrebljavati sve što su našli, ne misleći na one koji će doći nakon njih. Hranu iz smočnica spakirali su u svoju prtljagu. Svatko je mislio samo na sebe. Tada je među njima počela svađa zbog dobara koje su zatekli u kući. Otimali su jedni drugima stvari i uništavali ih. Tako su uništili sve što je bilo u kući, a onda su počeli zbog toga trpjeti. Bili su gladni i bilo im je hladno, a ranila ih je i nepravda koju su jedni drugima nanosili. Počeli su psovati dobrotvora jer im je navodno ostavio oskudne zalihe i nije postavio nadglednika koji ne bi dopustio boravak kojekakvim ljudima. Kuća dobrote je za te ljude postala mjesto nesreće.
TEŠKO BOGU S NAMA: Tako kaže priča. Ona dobro opisuje našu situaciju na zemlji. Bog nam je dao sve što nam je potrebno za život, a mi smo to jedni drugima otimali i uništavali, gazili i razarali prirodu, pa i sebe same. Okrenuli smo se jedni protiv drugih, ubijali i masak-rirali, progonili jedni druge. A onda smo se okrenuli protiv Boga i počeli njega psovati, optuživati i grditi na najgori način, govoriti da je on za sve kriv. Zašto je stvorio takav svijet, zašto nema dovoljno kiše i sunca, zašto nema dovoljno hrane za sve, zašto dopušta toliko patnje, ratova, užasa?
Teško Bogu s nama, kaže narod. Ovakvim ljudima kakvi smo mi zaista je teško biti Bog. Pa ipak, Bog nas nije osudio. On je došao k nama, pokušao nas pomiriti, a onda je pošao umrijeti za nas. Štoviše, mi smo ga ubili. Ne samo da smo bratoubojice nego i bogoubojice.
Pa ipak, Bog vjeruje ljudima i očekuje da se obrate, da uvide svoju zabludu i postanu jedni drugima braća i sestre. Jer Sin Božji nas je učio da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Ljepšeg programa za ovu zemlju nema, niti ima većeg dostojanstva za nas ljude, jer se sam Bog za nas toliko brine i život daje za nas. To je naša najveća nada i iz toga učimo koliko je čovjek dragocjen. Počnemo li još cijeniti sebe, prirodu koju je Bog stvorio, počnemo li zaista voljeti ljude – blagostanje, mir i sloboda će se početi razlijevati čitavom zemljom. Jer s nama će biti Bog i njegove će snage surađivati u stvaranju boljeg svijeta.
Dobro bi bilo da, koristeći godišnji odmor, sagledamo sebe u svjetlu ovoga razmatranja i namjestimo neke stvari »na svoje mjesto«. Mnogo toga je među nama i u nama pobrkano, treba stvoriti reda. Ne može se stvoriti red u sebi, a još manje oko sebe, ako ne odvojimo vremena naći sebe, suočiti se sa sobom, odmoriti se u sebi i početi gledati drugačije. Odmor nema smisao samo u opuštanju i u prekidu rada nego daleko više – novim spoznajama i punjenjem »pozitivne energije«. Vratiti se sebi i drugima, prirodi i Bogu! Takav i samo takav sretan odmor želim svima s plodovima mira, pomirenja i poštivanja Boga, čovjeka i prirode.
