Arhiv tekstova
Tu pored nas
Međunarodni filmski festival Palić 2004. donio je zaista raznolik program. U sklopu programa »Paralele i sudari« uspjeli smo se »sudariti« s veoma značajnim ostvarenjem prošlogodišnje hrvatske kimenatografske produkcije.
Narativni kolaž od šest priča, šest različitih sudbina, čini četvrti filmski uradak redatelja Zrinka Ogreste, jednostavno i jasno naslovljenog »Tu«. Ukratko, to je drama koja oslikava današnjicu tranzicijske, poslijeratne Hrvatske. Mračna, sumornog i teškog odnosa prema stvarnosti, ona proističe iz autorovog subjektivnog stava i svjetonazora. Ona je emotivna i racionalna percepcija suvremenog hrvatskog društva u kome autor egzistira. Točno sat i pol vrhunskog kino-materijala prikazuje raspete patnike: žrtve ratnih trauma, bolesti ovisnosti (alkoholizam, narkomanija), usamljenosti i napuštenosti. Redatelj suosjeća s tragičnim sudbinama aktera, te stavlja do znanja da su oni prisutni baš TU. Tu svuda oko nas, ali i u nama samima. Koliko smo zainteresirani za njih, ili smo i sami okupirani vlastitim problemima, te nas ovakva sveukupnost transponira pravo u društvo otuđenosti?
RATNA PRIČA I URBANI MILJE: Film započinje ratnom pričom, ali se radnja ubrzo seli u urbani zagrebački milje, dok gorak okus filma zatvara intoniranjem hrvatske nacionalne himne. Struktura filma je modernistička, kružna, te kao takva, spaja likove i radnju tijekom filma i zaokružuje u cjelinu. Odstupanje od filmova sa sličnom dramaturškom konstrukcijom jest što nema jačih spajanja tj. posebno izravnih spona među likovima. »Tu« je u stručno tehničkom smislu besprijekoran. Točan, precizno osmišljen, sadržajan, da vam ni momenta ne popušta pažnju s platna.
Film je jasne redateljske koncepcije, odlične kamere, umjetničke fotografije i vrhunskog glumačkog kadra. Središnje uloge igraju debitanti Jasmin Telalović, Marija Tadić, Ivan Herceg i Nikola Ivošević, uz već etablirane hrvatske glumce Ivu Gregurevića i Zlatka Crnkovića. Cijena produkcije je standardna za hrvatski film, čak je i jeftiniji od nekih recentnijih projekata hrvatske kinematografije. Koštao je oko milijun eura, a produciran je od strane Interfilma i Hrvatske televizije.
OPREČNE KRITIKE: Ovo djelo je izazvalo oprečne kritike zbog svog direktnog i nepročišćenog izražavanja. Na kraju je umjetnost ipak pobijedila sfere političkih interesa, te je film odnio veliki broj hrvatskih i inozemnih filmskih nagrada. Nagrađen je prošle godine u Puli Velikom zlatnom arenom za najbolji film festivala, na nedavnom festivalu u češkim Karlovym Varyma također, a kao najbolji proglašen je i u svom programu »Paralele i sudari« prošlog tjedna na Palićkom festivalu. Film uskoro kreće sa svojom distribucijom i u Srbiji.
Bol provučena kroz cijeli film je neizbježna, ali za put personalnog pakla najvažnija je nada. Simbol nade tj. nada uopće, je tijekom filma diskretna, slabo uočljiva, te se film isprva doživljava kao izrazito mračan i pesimističan. Nada se iščekuje, gleda i traži, ali se ne uspijeva vidjeti. Ipak, na nadu ukazuje izjava samog Ogreste nakon projekcije. Nada je predstavljena kroz drvo/stablo: u filmu se javlja nekoliko odlično kadriranih scena stabala, stabla na polju ratišta ili krošnje na vjetru ispred umirovljeničkog doma. Stablo takvom poetskom igrom prerasta u simbol vjere, opstanka i život.
Tema djela Zrinka Ogreste je bliska i našoj publici, te se prepoznajemo i hrvatskoj sadašnjosti. Realizam Ogreste je u umjetničkom smislu doista vrijedan, ali za nadu je da će njegov neki novi film biti ipak vedriji, jer će to onda govoriti bolje i o našoj budućnosti, a ujedno i o nama samima.
Autor je profesor razredne nastave
