Arhiv tekstova

Nedavni slučaj Charlie Hebdo otvorio je brojna pitanja, među ostalim, i ona vezana za slobodu govora kao i prisutnost i ulogu satire danas. Prema definiciji, satira je književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinac, skupina, država  ili vlast. Treba svakako spomenuti i njezine ilustrirane inačice – karikaturu ili strip, te novije forme koje je dobila u susretu s medijima poput televizije ili interneta. 

I u kulturi i informiranju vojvođanskih Hrvata bilo je osoba koje su se bavile satirom. Posebno zanimljiv je slučaj Bunjevačkog žackala specijaliziranog humorističko -satiričnog lista iz Subotice, koji je izlazio 1940. godine, doduše kratko u svega sedam brojeva. Poznati satirik iz Srijema je Živko Bertić, a po takvim elementima u svojim dramama ističe se i Matija Poljaković. Još se nekoliko Subotičana u većem ili manjem obujmu i s više ili manje uspjeha bavilo ovom vrstom literarnog stvaralaštva, a to su: Pavao Bačić, Ivica Jakočević, Geza Kopunović (radijski prilozi), Josip Klarski. 

Tijekom devedesetih godina u subotičkom dvotjedniku Žig, uz reobjavu napisa iz Bunjevačkog žackala, mogli smo naići i na tekstove pisane u kritičko-duhovitom stilu i to iz pera Zlatka Romića,  Vojislava Sekelja i Milivoja Prćića. Na neki način, skupini suvremenih satirika mogli bismo pridružiti i Marjana Kiša, tekstopisca i kazališnog redatelja. 

U aktualnoj periodici, može se pronaći ponešto tekstova koji se oslanjaju na satirični izričaj: u Hrvatskoj riječi u svojim stalnim kolumnama to čine Branko Ivković (Iz Ivković šora) i Ivan Andrašić (Bać Ivin štodir), te s vremena na vrijeme već spomenuti Zlatko Romić, dok su u Hrvatskim novinama, a ranije u Glasniku Pučke kasine 1878., ovom kontekstu naginjali uratci Šime Peića Tukuljca.  

Satirični humor nije samo sredstvo za smijanje i zabavu, već i oštrica kritičke svijesti. Ipak, činjenica je da je malo pojedinaca spremno (možda čak i sposobno) na ovaj način progovarati o nositeljima vlasti ili centrima moći, čineći to bez izvjesne doze autocenzure i straha. A to govori ne samo o općem ozračju, pa i dozi kreativne apatije u nekoj zajednici, već i o, politički popularno kazano, stupnju demokratičnosti u njoj.