Arhiv tekstova
Djevojka iz Gibarca
PETRIJEVCI - Prošloga je vikenda u Petrijevcima, nedaleko od Osijeka, održana tradicionalna manifestacija »Petrijevačke žetvene svečanosti«, u okviru koje je i revija djevojaka i snaša u narodnim nošnjama. Devet je bilo sudionica spomenute revije: Snježana Kolak i Maja Divljaković iz Bapske, Slavica Brandibur iz Tovarnika, Sandra Jagić iz Šljivoševaca, Slavica Kravski i Ivana Sekereš iz Petrijevaca, Darija Marošičević iz Gibarca, Ivana Vuksanović i Ivana Živković iz Semeljaca.
Kako se među spomenutim nalazila i djevojka iz Gibarca, zabilježili smo kako se predstavila brojnim posjetiteljima desetih po redu žetvenih svečanosti. »Hvaljen Isus i Marija, dragi naši! Pozdravljam vas lijepim šokačkim i našim gibaračkim poz-dravom, jer tako sam naučila još dok sam živjela u našem lijepom Gibarcu. Može bit da netko od vas nazočnih i ne zna gdje je Gibarac. Da pojasnimo, Gibarac vam je malo lijepo ušoreno i uređeno selo, ni stotinu kilometara udaljeno od Petrijevaca prema istoku, desetak kilometara od državne granice Republike Hrvatske kod Tovarnika, smješteno na blagim obroncima Fruške Gore u Srijemu, uz stari rimski put koji je spajao Mursu, današnji Osijek, i Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu.«
LIJEPI NAŠ GIBARAC: »Prvi pisani podaci o Gibarcu sežu do davne 1332. godine kada se u Gibarcu prvi puta spominje rimokatolička župa koja je pripadala Moroviću, zajedno s još 42 župe u okolici. Prva samostalna župa spominje se u Gibarcu poslije izgona Turaka s početkom 18. stoljeća, a današnja crkva sv. Ivana Nepomuka sagrađena je početkom 19. stoljeća, ili točnije rečeno od 1802. do 1811. godine. Moram napomenuti da je 1902. godine vlč. Bertić, porijeklom iz Ilače, dao ugraditi orgulje u našu, gibaračku crkvu, i te orgulje i danas tamo postoje. Crkveni god u Gibarcu svetkovali smo na blagdan sv. Ivana Nepomuka 16. svibnja, a zavjetni dan na blagdan Pavlova.
Nažalost, i mi Gibarčani smo, poput većine srijemskih Hrvata, s početkom agresije na Republiku Hrvatsku, protjerani s kućnoga praga, protjerani iz svojih sela, a spas smo potražili u matičnoj domovini. Iz našega malog Gibarca, najljepšega sela na svijetu, gdje nas je bilo oko tisuću žitelja, sada smo rasuti diljem Hrvatske pa i diljem svijeta. Danas nas ima u 67 gradova i sela u Hrvatskoj a najviše nas je u Osijeku i okolici, što samo potvrđuje pravilo da ne može Šokac bez Šokadije. U Poganovcima, gdje se udomilo naših pedesetak obitelji, izgradili smo novu Crkvu sv. Ivana Nepomuka, koju je u jesen 2000. godine blagoslovio naš biskup Marin.«
SVIJETU MOJ: »Ju, svijetu moj, ja se raspričala a nisam se ni predstavila. Ja sam Darija Marošičević, učenica sam srednje medicinske škole u Osijeku, nedavno sam završila treći i na jesen ću poći u četvrti razred. S mamom živim u Čepinu od kada smo prognani iz Gibarca 1993. godine. Članica sam folklorne skupine zavičajne udruge Gibarčana, i moji roditelji i mama i tata bili su članovi od samog osnutka naše Udruge 1996. godine. Čuvamo tako našu šokačku baštinu i lijepe uspomene na naš Gibarac, promičemo našu tradicijsku kulturu i prelijepu šokačku nošnju i pregršt običaja, koje smo oteli od zaborava.
Ovo ruho što ga vidite na meni, staro je stotinjak godina, a kupljeno je za moju baku, maminu mamu, kada je imala 12 godina. Moja je prabaka bila rodom iz Tompojevaca, pa je tu nošnju kupila u Berku, a moja ju je baka ponijela sobom i kada se udala u Bapsku. Nošnju je poklonila mojoj mami koja ju je ponijela u Gibarac kada se udala, a mama je nošnju čuvala za moju sestru i mene. Sestra se već udala, pa je nošnja sada samo moja. Zašto vam govorim sve ovo? Ovo svečano djevojačko ruho kojim su se dičile djevojke u Gibarcu, do detalja je istovjetno i slično svečanom djevojačkom ruhu u osam sela nekadašnje Vukovske županije: Tovarniku, Ilači, Tompojevcima, Berku, Bapski, Novaku, Sotinu i Gibarcu. Sva pobrojana mjesta uvijek su se nalazila i danas se nalaze u Republici Hrvatskoj, osim Gibarca koji je bio i danas je u Srijemu. Poznato nam je da su Srijem u različitim vremenima različito presijecale državne granice. Nažalost, danas je u Srijemu najmanje Hrvata i danas i nema mjesta u Srijemu s većinskim hrvatskim pukom. No, ova je nošnja ipak dokaz da su Gibarčani oduvijek pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu.«
ŠTO ĆE CVIJEĆU CVIJEĆE: »Dakle, u ovoj se nošnji krizmala i djevovala moja baka, u ovoj se nošnji krizmala i djevovala moja mama, u ovoj se nošnji krizmala i djevovala moja sestra i evo, došao je red i na mene. I ja sam se krizmala u ovome ruhu a sada hoću da ga nosim i da se nanosim, a dat će Bog i udat ću se.
Pa da kažem i riječ dvije, što to ruho sadrži. Ovo što vidite na meni svečano je šokačko ruho i nošeno je u svečanim prigodama, za velike blagdane. Ispod vezenke najprije dolazi fodroš, zatim skute s heklerajima, pa šlingane skute i tek onda vezenka. Oko pojasa imam kalančove od crvene svile obrubljene pozlatom. Ovo naprijed je keceljak a gore je oplečak i na oplečku je marama pranđara. Oko vrata nosim dva niza velikih dukata i neka momci i ne pomišljaju ništ, to ostaje u obiteljskom vlasništvu. Moja baka poklonila ih je mojoj mami, mama je poklonila meni a ja ću svojoj kćeri ili snahi, možda. Dakle ništa nema za birtiju ili, ne daj Bože, polovni auto.
Na glavi imam svečano djevojačko oglavlje. Nije baš zgodno sve to nositi na glavi, ali nešto se mora i istrpiti zarad ljepote. Netko će možda upitati, što će cvijeću cvijeće. E tako se nosimo mi iz Gibarca.
Svijetu moj ja se raspričala, ali to bi bilo to. Možda netko ima nešto i da pita, ali molim vas, nemojte pred mamom, mama je tu u četvrtom redu.«
